Bio je doista velik, je li bio najveći pitanje je ukusa, meni se čini
da boljeg nismo imali, ali se ne mogu oteti dojmu da bi medijski
tretman odlaska Borisa Dvornika bio i veći i drukčiji da ljevičarskoj
falangi nije stao na žulj kad je 1990. godine otvoreno izabrao podršku
stvaranju hrvatske države. A ne Smojinu Jugoslaviju! To mu falanga nije
zaboravila nikad, pa ga je stoga i ispratila doduše pristojno i s
poštovanjem, ali s ipak suzdržanim kolumnističkim emocijama. Njima je
Smoje - najveći! Ali ne stoga jer se radi o umjetničkim kriterijima,
već jer pobjedu određuje politički svjetonazor.
Naime, cijela se zemlja slaže da je Boris Dvornik bio jedan od najvećih
hrvatskih glumaca, razdjelnicu pravi samo analiza njegova političkog
života. Dok ga Smojini pioniri tretiraju kao nekoga tko je okrenuo leđa
"crvenom Splitu", mudraci ga pokušavaju u povijest švercati kao u prvom
redu "velikog glumca partizanskih uloga". I ta igra ide sve do toga da
Zoja Odak njegov odlazak vidi "kao odlazak jednog od peterolista
velikih glumaca bivše Jugoslavije, koji su uz Borisa činili još
Živojinović, Samardžić, Pavle Vujisić, Milena Dravić".
Da je Dvornik bio i ostao "hrvatski glumac" - to je svakom normalnom
jasno pa je i logično da su taj detalj istaknuli i premjer Sanader i
Pero Kvrgić i Žarko Radić i Tonči Vrdoljak. No, čak i ako se spustimo
na takvu razinu razgovora, postavlja se pitanje kako je moguće
nabrajati peterolist jugozvijezda, a zaboraviti Fabijana Šovagovića,
Peru Kvrgića, Bekima Fehmiua, niza slovenskih te znamenitih BiH
glumaca, po čemu su to baš četiri beogradska i Dvornik stavljeni
u red pet najboljih jugoglumaca, ostaje misterij.
Dvornik se pokazao kao neupitni hrvatski rodoljub, bio je politički
Hrvat koji je stao uz Tuđmanov projekt stvaranja hrvatske države. Kad
je ona bila stvorena povukao se jer politika nije bila njegov svijet.
Tuđmana je, kako tvrde znalci, poštivao zbog činjenice da je
život posvetio borbi za hrvatske nacionalne pravice. Zašto?
Zacijelo ne zato jer je Jugoslavija u tim pitanjima bila idealna! No,
jugonostalgičari mu nikad to neće oprostiti kao što mu ni
Smoje nije oprostio.
Da, Dvornik je podržao stvaranje hrvatske države, Smoje nije bio uz taj
projekt, i to je tužna i mučna splitska istina o kojoj jednom valja
progovoriti. Dvornik se tad razišao sa Smojom tako da mu ni na pogreb
nije otišao. Mediji držanje Smoji u ratu nikad nisu zamjerili jer je
lijevi teror u medijima odradio i tu šutnju. Glede medijskog tretmana
Dvornika, osobito je bilo neukusno gledati kako stalno povezuju Batu
Živojinovića i njega i inzistiraju na pomirenju, kojeg, nota bene, nije
bilo.
Da, točno je da je Dvornik najavio da će posjetiti Batu, ali
nikada k njemu nije otišao - što sugerira da je tu izjavu dao uz pomoć
Krauthakera i Enjingija. Dok inzistiraju na tom pomirenju mediji uporno
ne žele reći da je isti taj Bata Živojinović kao dužnosnik Miloševićeve
vlasti 90-ih godina javno poručio Borisu Dvorniku da bi, bude li
prilike, ubio i njega i njegovu djecu! Čija je televizija i kakvi su
mediji koji tako marljivo skrivaju ovu gorku istinu?
Napokon, zašto je tako odiozno reći da je Dvornik bio hrvatski
rodoljub, za razliku od Smoje? Zašto je zabranjeno reći da je Smoje bio
veliki umjetnik, ali da je odbio stati uz hrvatsko proljeće 70-ih, kao
što je odbio podršku stvaranju hrvatske države dvadeset godina kasnije?
Boris Dvornik nije bio mentalni HSP-ovac, on naime nije bio
opterećen nacionalnim, bio je i ostao naš mali-veliki Roko Prč, ta
metafora običnog čovjeka koji je kao većina Hrvatske izabrala 90. HDZ i
Tuđmana i to ždere staru Orjunu!
VRIJEME APSURDA
Hrvatstvo Borisa Dvornika
Otvori KEKS Pay
