Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 142
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Koncert za Valentinovo u Laubi

Massimo: Evo zašto uvijek podignem čašu za naše branitelje

Massimo Savić
Foto: Anto Magzan/Pixsell
1/5
07.02.2017.
u 08:38

Pjevač u intervju uoči koncerta u Laubi priča o braku, zaluđenim obožavateljicama i razlozima zbog kojih se u vrijeme rata povukao s glazbene scene

Kažu da je ljubav beskrajna tajna jer nema ničega što bi je moglo objasniti. Slično tome ni Massimo Savić, kaže, ne može i ne zna objasniti što ga je sve ove godine održalo na sceni. No i ljubav i Massimo i njegova glazba fatalno su privlačni pa je u tome ključ spajanja po kojem će praznik ljubavi 14. veljače Massimovi obožavatelji već tradicionalno slaviti s njim na koncertu u zagrebačkoj Laubi.

Ove godine Valentinovo vam je posebnije jer slavite 25. godišnjicu braka sa suprugom Eni. Koje trenutke biste da možete s njom iznova proživljavali?

Odnos kod mnogih stagnira, mi imamo veliku sreću da nam odnos stalno napreduje i uvijek nam je lijepo zajedno. Ljubaznost prema ženi ne bi trebala biti rezervirana samo za Valentinovo. Biti 25 godina u braku bez prejakih turbulencija je veliki uspjeh. Imam dobru, zdravu obitelj, divnu kćer i divnoga psa. Živim normalan, obiteljski život i uživam.

Vaša je prosidba bila posebna...

Upoznali smo se u kući aranžera Krešimira Klemenčića, koji je tad intenzivno radio s Josipom Lisac, a Eni je tada radila tekstove za Josipu. A prosidba... dok je ona spavala, izmjerio sam joj prst i išao naručiti prsten. Kad je bio gotov, pili smo jutarnju kavu i ja sam joj samo dao prsten. Bez pitanja, klečanja, znali smo da želimo živjeti zajedno.

Supruga je autorica brojnih vaših pjesama. Sugerirate joj što želite ili ona uvijek pogodi u žicu?

Tek se sad kad je pisala tekst “Gdje smo sad” dogodilo da je pogodila ravno u žicu bez prethodnog pokazivanja teksta. Do tada je to bilo dosta mukotrpno za nju, jer je u svakom stadiju rada htjela provjeriti što ja mislim i je li dobar pravac u kojem se kreće. To je meni otvaralo mogućnost da puno kritiziram i mijenjam.

Na vaše koncerte dolaze najljepše žene... nikada niste došli u iskušenje?

Iskušenje je uvijek tu. Nitko nije slijep na ljepotu, na mladost. Međutim, nikad se nisam doživljavao takvim izvođačem koji bi vrlo lijep koncert uprljao nepoštovanjem žena, a pogotovo ne nepoštovanjem svoje žene. Nikad ne reci nikad, svašta se može u životu dogoditi, ali koncerti nisu mjesta na kojima razmišljam o takvim stvarima.

A je li bilo problema sa zaluđenim obožavateljicama?

Jasno. Ali, nikada takvih da se ne bi mogli riješiti oštrijim razgovorom s policijom. U takvim situacijama meni je više žao nekoga tko bude tako zaluđen, totalno u fazi idolatrije. Teško je s takvim ljudima razgovarati jer vas ne doživljavaju kao normalno biće.

Što nas novo čeka na predstojećem koncertu?

Svaki je koncert za mene nov, a sada ćemo premijerno izvesti “1000 ljudi”. No, nije pametno publici govoriti što će se sve događati jer se onda gubi faktor iznenađenja i ugode.

Jednom ste priznali da vam je na pozornici neugodno.

Sebe smatram normalnim bićem, a svakom normalnom biću bi na tom stupnju izloženosti bilo neugodno. Špica ste jednog ansambla, najviše je rasvjete uprto u vas i nije to lako izdržati. Ne ljubim toliko sebe da mislim da sve to zaslužujem, tako da mi na trenutke bude malo neugodno. Ali, zato ulazim toliko duboko u glazbu, tada osjećam kao da sam u nekoj auri koja me štiti od svih negativnih utjecaja. Mene je glazba uvijek štitila.

Za nastup vam trebaju dobra psihička i fizička kondicija. Kako ih održavate?

Velikom ljubavlju u radu sa sastavom, velikom ljubavlju sa svima koji sa mnom rade. Ponosim se svojim timom, imam divnu situaciju kod kuće, na svu sreću, svi smo zdravi. Jako volim biti doma, jako volim šetati sa svojim psom, a idem i minimalno tri puta tjedno na pilates vođen dr. Robertom Saftićem i njegovom fizioterapeutkinjom Ivanom, kako bih bio u najboljoj mogućoj kondiciji.

Nekada se u Zagrebu nije moglo čuti turbofolk. Danas je suprotno. Što se to promijenilo u ponudi i potražnji, u samom poimanju glazbe, jer kao da se radi isključivo o zabavi, a ne više o uživanju u glazbi?

Živimo u vrijeme u kojem su znanje i informacije dostupni u svakom trenutku. U vrijeme novog vala niste imali pristup svim tim informacijama, informacije su bile filtrirane, nije svatko mogao objaviti spot da se vrti na HTV-u. Neki su se standardi morali poštovati. Bilo je puno lakše odgajati i usmjeravati publiku u artističkom smjeru. Danas se, s ogromnom količinom informacija, stvara i dosta površnoga gledanja na svijet, pa tako glazba postaje pozadina nekog dobrog derneka. Bavim se glazbom jer si utvaram da se bavim umjetnošću i da zračim potrebu za bliskošću, potrebu za samopropitivanjem, a ne potrebu da se čovjek napije, udara glavom u zid i lomi čaše rukama.

Biste li ikada intervenirali u svoj izričaj kako biste se ukrcali u vlak komercijalnosti?

Mi smo svi takvi kakvi jesmo, moj želudac može podnijeti samo toliko. Volio bih da sam osoba koja sve to može jer bih najvjerojatnije financijski mnogo bolje stajao, ali jednostavno – takvi ste kakvi ste. Ne bi mi vjerovali da počnem to raditi. Osim toga, folk-glazba kod nas je disciplina koju treba poznavati. Ja je ne pratim, ne znam, ne poznajem taj dio glazbenog stvaralaštva.

Davne 1983., demo-snimke sastava Dorian Gray kruže gradom, izlazi debi-album “Sjaj u tami” i Massimo postaje heroj nove scene. Jeste li očekivali uspjeh?

Mi tada nismo imali pojma što je to hit, kako to percipirati i kako utječe na vas kada shvatite da imate tako slušanu pjesmu. Zaista nas je uhvatilo izvan garda i jako iznenadilo, pogotovo mene. Ja sam do tada bio gitarist koji tu i tamo zapjeva, a odjednom sam se pretvorio u pjevača za kojeg publika i ne zna da svira gitaru. Ali, dananas kad razgovaram s mladim pjevačima, uvijek im kažem: “Tebi treba tvoj ‘Sjaj u tami’. Sve si napravio na festivalima, raznim ‘X factorima’, sada ti treba ona jedna pjesma kojom će te ljudi identificirati.”

U vrijeme rata potpuno ste se povukli. Zašto?

Zato što u vrijeme rata nisu u modi ljudi koji sviruckaju, nego oni koji su u stanju uzeti ljudski život, ali bome i dati svoj. Zato uvijek podignem čašu za naše branitelje jer je tada trebalo skupiti hrabrost i otići boriti se protiv znatno opremljenijeg neprijatelja, koji je došao pred naša vrata. U tom razdoblju mislio sam da nema smisla da se bavim glazbom, nego da pomognem koliko mogu u toj situaciji pa sam nabavljao lijekove iz Italije preko svojih teta, agregate za Zadar, tjesteninu, brašno, šećer...

Brinu li vas danas politička zbivanja u svijetu?

Jasno. Imamo jednog apsolutista u Rusiji, s druge strane imamo jednog koji je vrlo vrući kesten u američkoj vladi, koji ima osjećaj da je jako važan i da nikome nije ništa dužan, a politika je, u principu, vraćanje usluga onima koji su vam omogućili da dođete na vlast. Tako je uvijek bilo i tako je uvijek funkcioniralo. Ali, ti koji se uključuju financijski u politiku ne bacaju pare uludo. Imate li nekoga tko nije nikome ništa dužan i misli da mu nijedan savjet na svijetu ne treba, tada imate vrući kesten.

A stanje u domovini?

Narod bi trebao živjeti bolje. Oni koji su ukrali, trebali bi vratiti novac. Ili da se stavi velika ploča na Trg bana Jelačića: “Ti i ti ljudi pokrali su i osramotili ovu zemlju”. Toliko je toga pokradeno u ovoj zemlji, da se samo to vrati, financijsko bi stanje bilo znatno bolje.

Da imate pravo na ispunjenje tri želje, koje bi one bile?

Da živimo zauvijek, da nema boleština i da svi imamo love.

Komentara 15

PO
portugisac
10:53 07.02.2017.

Bravo čovijeće. Da sam znao da se bavio humanitarnim radom dok su drugi zbrisali iz zemlje, još više bih ga cijenio.

SP
Spezispezi
21:56 07.02.2017.

Nestalo Milanovica, Yusipovica i ostatka srpske vlade u Zagrebu, pa je i Massima nestalo sa top lista. Sada jedva i manji kafić napuni. Promjena taktike dobro dodje, malo ulagivanja za nove gaže.

SA
samograd
10:52 07.02.2017.

Hvala Massimu na zdravom zaključivanju ,da bar čujemo od svih naših zvijezda i zvjezdica da digne čašu za naše branitelje .To može samo netko tko ima empatije ili je neposredno dožvio borbu za optanak .Neke protuhe nazivaju branitelje "šatorašima" ,petespeovcima , jadan je onaj tko nečiju žrtvu zaboravi ili se sa njom šprda.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije