Naslovnica Enciklopedija Biografije

Olga Carević

Hrvatska znanstvenica koja je kao medicinska biokemičarka radila na Institutu Ruđer Bošković, za vrijeme Domovinskog rata pisala je apele za mir i protiv nasilja kao Srpkinja koja voli svoju hrvatsku domovinu.
01. prosinca 2016. u 00:00 0 komentara 145 prikaza
Olga Carević
Foto: import

Rođena je 9. travnja 1925. u Novom Sadu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Htjela je živjeti u Zagrebu te se 1945. upisala na Farmaceutski fakultet. Diplomirala je 1951. Doktorat znanosti stekla je 1961. iz medicinske biokemije.

Viša znanstvena suradnica postala je 1974. a 1979. znanstvena savjetnica i sveučilišna profesorica. Predavala je na Veterinarskom i Medicinskom fakultetu te Centru za poslijediplomski studij Sveučilišta u Zagrebu. Bila je voditelj više magistarskih i doktorskih radova iz područja prirodnih znanosti. [PHOTOS] 

Radila je u Zavodu za farmakologiju i toksikologiju Veterinarskog fakulteta, voditelj Grupe za medicinsku biokemiju na Institutu „Ruđer Bošković“ te znanstvena savjetnica u Zavodu za zaštitu zdravlja grada Zagreba. Objavila je osamdeset i sedam znanstvenih radova u zemlji i inozemstva i održala brojna kongresna priopćenja.

Radila je i na inozemnim sveučilištima. 1967. i 1968. bila je na Sveučilištu u Birminghamu, 1970. i 1971. nekoliko mjeseci u Louvainu sudjeluje u istraživanje Grupe za lizosome s prof. dr. Christianom de Duveom, dobitnikom Nobelove Nagrade za medicinu u Belgiji. Sljedećih godina provodi kraće vrijeme na sveučilištima Rockefeller u New Yorku, Harvard u Bostonu te Sveučilištu Karolinska u Stockholmu.

Nakon odlaska u mirovinu 1989. nastavila je svoj znanstveno-istraživački rad u Sekciji za promet i ekologiju Znanstvenog Vijeća za promet HAZU na području toksičnih učinaka emitiranih tvari iz motornih vozila na animalnu stanicu. Od 1 982. članica je European Society of Toxicology, počasni je član International Society for the Study of Xenobiotics od 1990. a od 1993. redoviti član The New York Academy od Sciences. 1989. dobila je međunarodno priznanje za znanstveni rad iz područja lizosomskih istraživanja.

Knjigu „Moj srpski rod – moja hrvatska domovina“, s porukama prijateljstva i mira upućenih Srbima i Hrvatima koje je autorica pisala i slala redakciji dnevnog lista „Vjesnik“, objavila je 1991.

Predsjednik hrvatske Vlade Franjo Gregurić zvao ju je te godine da bude ministrica bez lisnice u njegovoj vladi. Zvao ju je i predsjednik Tuđman s kojim je razgovarala u nekoliko navrata. Nudio joj je da bude savjetnica. Sve je odbila jer nije bila zainteresirana baviti se politikom. „Nijednu od tih ponuda nisam prihvatila da ne bi ljudi koji su čitali moje tekstove mislili da sam ih pisala samo zato da dobijem položaj“, poslije je kazala.

Drugo prošireno izdanje te knjige objavila je 1993. Knjigu je posvetila svom sinu jedincu, Mislavu, također znanstveniku koji je te godine umro nakon povratka s ratišta. Bio je pripadnik 100-te brigade ZNG-a u Pokupskom.

Knjigu „Glas srca i razuma“ objavila je 1995. a „Dodirnimo zvijezdu prijateljstva“ 2008. Tu knjigu uz „Moj srpski rod – moj hrvatski dom“ poklonila je srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću kada je dolazio u Zagreb u posjet Ivi Josipoviću. „Željela sam da Tadić pročita knjigu o ratu, o srpskoj agresiji... On me pozorno slušao kad sam o tome govorila“, kazala je.

Kao što se u ratu 1991. otvoreno i javno angažirala pišući javna pisma u obranu Hrvatske, tako je u više navrata zagovarala i pristup Hrvatske Europskoj uniji. U hrvatskoj javnosti doživljava ju se kao moralnu i intelektualnu vertikalu.

Za promicanje demokratskih vrijednosti primila je 1994. nagradu „Europski krug“ od Hrvatskog Vijeća Europskog pokreta u Zagrebu. Na Dan državnosti 1995. odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića za znanstveni rad.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.