Kao i prilikom ranijih objavljivanja brojnih sumornih gospodarskih pokazatelja, objava podatka o padu BDP-a u prvom kvartalu ove godine popraćena je komentarima o nužnosti postizanja društvenog konsenzusa o mjerama potrebnim za izlazak iz recesije.
S porastom stupnja deprimiranosti širi se krug zagovornika konsenzusa i njihovo uvjerenje da se bez njega nije moguće efikasno suprotstaviti ekonomskoj krizi. Argumentacija se čini prilično uvjerljivom.
Ukazuje se na uspješnu obranu države u Domovinskom ratu, pristup NATO-u i Europskoj uniji kao ciljeve koje ne bismo bili u stanju ostvariti bez političkog konsenzusa. Navodi se da je za ostvarenje tih ciljeva potreban predan i ustrajan rad tijekom mandata više vlada te da to iziskuje da ih prihvate sve glavne političke opcije.
S obzirom na to da smo zakoračili u šestu recesijsku godinu u nizu i, uz Cipar, ostali jedina zemlja članica EU s negativnom stopom rasta BDP-a, teško je ne složiti se sa stavom da je postizanje dogovora o paketu reformskih mjera prvorazredno nacionalno pitanje. Jednako tako, možemo se složiti i s često izricanom ocjenom kako glavni politički akteri ne iskazuju osobitu volju za postizanjem konsenzusa o potrebi provedbe ozbiljnih reformi.
No, je li taj nesretni konsenzus stvarno nužan preduvjet za uspješno nošenje s nagomilanim ekonomskim nevoljama? Kako su to druge zemlje uspjele i bez njega preokrenuti gospodarske tokove i izaći iz recesije?
Vladajuća koalicija ima uvjerljivu većinu u parlamentu i može bez većih problema progurati sve zakone potrebne za provedbu reformskih mjera. Opozicija joj za to nije potrebna. Uostalom, protivljenje opozicije nije ju omelo u usvajanju nijednog akta koji je uputila u parlament. Čak se spremala i na izmjene Ustava bez prethodnog dogovora s najvećom opozicijskom strankom iako joj je za njihovo usvajanje potrebna dvotrećinska većina u parlamentu.
Zašto onda Vlada ne zasuče rukave, definira set reformskih mjera i pošalje ih Saboru na usvajanje? Zašto se opterećuje time što će na to reći opozicija?
Zbog istih razloga zbog kojih je predsjednica prethodne vlade gospođa Kosor zazivala konsenzus i isticala da bez njega nije moguće uspješno provesti program gospodarskog oporavka. A, opet, iz tih istih razloga tadašnja opozicija nije prihvatila taj poziv, kao što ga ne prihvaća ni današnja.
Poziv za postizanje konsenzusa nije bio onda, kao što ni danas nije, ništa drugo nego pokušaj vladajuće garniture da od građana dobije amnestiju od odgovornosti za nečinjenje, a od opozicije pristanak na podjelu političkog troška provedbe nepopularnih mjera u slučaju da na njihovu provedbu bude prisiljena. Želja da se vlast zadrži, a odgovornost podijeli, upućuje na zaključak kako se, umjesto partnerske, opoziciji nudi sljedbenička pozicija. Zasluge za uspjehe želi se prisvojiti, a odgovornost za promašaje podijeliti.
Ne treba onda čuditi što opozicija i ne pomišlja na prihvat ponuđenog aranžmana nego spremnost na prihvat ponude odgađa za vrijeme nakon sljedećih parlamentarnih izbora.
Naravno da glavni akteri ovog nutkanja konsenzusa nisu naivni i ne očekuju da će druga strana zagristi udicu i prihvatiti ulogu statista. Smisao ponuda je u pokušaju obmane javnosti i izbjegavanju odgovornosti.
No, čini se da ni na ovom planu manevar nije polučio željene rezultate. Sve je očitije da smo shvatili da nam za izlazak iz ekonomske krize ne treba konsenzus, nego Vlada. Ona koja će raditi svoj posao i neće se iscrpljivati u smišljanju alibija za svoje propuste i plasiranju medijskih spinova kako su za njih krivi svi drugi osim njih koji su ih napravili.
Da bi tragačima za konsenzusom pokazali kako njihova akcija nije samo uzaludna nego i apsurdna, mogli bismo ustvrditi da mi, zapravo, imamo konsenzus. I to ne samo glavnih političkih opcija nego i većine u društvu. Nažalost, to je konsenzus u inzistiranju na promašenom gospodarskom modelu, neumjerenoj i neracionalnoj državnoj potrošnji i državnim megalomanskim projektima kao spasonosnom rješenju za oživljavanje gospodarstva. Taj konsenzus ne ugrožava ni promjena vladajućih garnitura kao ni političkih opcija na vlasti. Svejedno je bio na vlasti desni ili lijevi politički centar.
Ozbiljne reforme odgađaju se za neka bolja vremena, a bolni rezovi ostavljaju nesretnicima kojima će se mandat poklopiti s presušivanjem inozemnih izvora financiranja. Ne bi li onda bilo logično da pozivamo na napuštanje konsenzusa, a ne na njegovo postizanje? Za razliku od političkih postignuća, u ekonomiji smo se s konsenzusom loše proveli. On je pripomogao produbljivanju strukturnih neravnoteža koje su svoj poguban utjecaj pokazale upravo u ovim recesijskim prilikama. Da nema tog konsenzusa o vođenju pogrešne ekonomske politike, vjerojatno bi koja od naših vlada već pokušala s promjenama i provedbom reformi ključnih sektora: državne uprave, teritorijalnog ustroja, mirovinskog, zdravstvenog i sustava socijalne skrbi.
Očekivati je da bi politiku tih reformatora nakon što izgube izbore nastavili nasljednici i bez prethodno postignutog konsenzusa. Teško je vjerovati da bi se ponovno upustili u avanturu emitiranja prava na potrošnju za koja nemaju pokrića u proračunskim prihodima ili davanja zaposlenima u državnoj službi takvog radnopravnog statusa koji jamči doživotno namještenje neovisno o rezultatima rada. Nedvojbeno je da bi provedba reformi bila lakša u okruženju u kojem bi bilo manje otpora, a više razumijevanja i podrške. Međutim, koliko god politički konsenzus o strateškim nacionalnim interesima bio poželjan, njegov izostanak ne može biti alibi onima koji ne rade svoj posao.
sad bi oni konsenzus kad su izbori pred vratima?? gdje ste do sada bili dok ste bahato donosili stotine propisa kako god vam se prohtjelo? sad bi konsenzus i podjelu odgovornosti za neuspjehe? e pa neće moći, na izborima ćete dobiti po (lošim) zaslugama!