Živimo u vrijeme fikcije, gdje laž postaje normalna, pogledajte samo političare! A upravo zviždači inzistiraju na istini jer izlažući dokumente javnosti dokazuju činjenice koje vode do istine. Uvjerena sam da su zviždači heroji modernog doba... Kada o toj tematici svjedoči Angela Richter, treba joj vjerovati na riječ. Ona je njemačka kazališna redateljica i aktivistica hrvatskog podrijetla koja je protekle godine života provela u susretima s vodećim digitalnim disidentima današnjice, prije svega, Julianom Assangeom, koji joj je i otvorio vrata u svijet hakera, internetskih aktivista, odvjetnika za ljudska prava i zviždača.
"Osvijestila sam da je internetski aktivizam danas snažno oruđe i da svaki pojedinac može ostvariti snažan utjecaj na svijet. Ta borba Davida i Golijata za mene kao umjetnicu iznimno je fascinantna", rekla je 44-godišnja umjetnica u razgovoru za Večernji list uoči njezina gostovanja na festivalu alternative i ljevice u Šibeniku (Fališ) od 2. do 5. rujna.
Ondje je čeka interaktivan razgovor sa Srećkom Horvatom na spomenutu temu, s naglaskom na njezin posljednji kazališni projekt "Supernerds" temeljen na intervjuima koje je posljednje četiri godine vodila sa zviždačima: osim Juliana Assangea, njezini su sugovornici i Edward Snowden, Daniel Ellsberg (bivši vojni analitičar koji je 70-ih u javnost pripustio povjerljive dokumente iz Pentagona), Bill Binney (bivši američki obavještajac koji je iz sličnih razloga jako naljutio nadređene u NSA), Thomas Drake, Jesselyn Radack i mnogi drugi.
Na ručku sa Žižekom
Kako je, pitamo Angelu, izgledala njezina "inicijacija" u svijet digitalnih disidenata? "To je smiješna priča. Juliana Assangea susrela sam početkom srpnja 2011. u Londonu, na ručku sa Slavojem Žižekom, koji sam doslovce kupila na eBayu", kaže. Prethodno je više od dvije godine bezuspješno pokušavala doći do njega jer je željela napisati kazališni komad o Wikileaksu ali u to vrijeme doći do Assangea bilo je gotovo nemoguće: Bog zna da je imao golemih problema. Bio je u kućnom pritvoru, nadgledan elektroničkom napravom vezanom uz njegov gležanj. Objavom Wikileaksa, naljutio je velesilu, SAD, istodobno ih i ponizio. Da stvar bude gora, u to je vrijeme bio optužen za silovanje u Švedskoj pa je čekao odluku o mogućem izručenju. "Pomirila sam se s tim da je do njega nemoguće doći i otišla na ljetovanje u Dubrovnik, kada sam putem Twittera saznala za londonsku aukciju u organizaciji Wikileaksa.
Na aukciji se natjecalo osam zainteresiranih, a ja sam pobijedila u drugom krugu licitirajući 1600 eura. Stoga sam se nekoliko dana kasnije našla u tajnom, udaljenom hotelu u južnom Londonu. Sjedili smo u sobi obloženoj drvetom, jeli smo ribu i trudili se ostvariti konverzaciju pa je, zahvaljujući elokventnom Žižeku, izbjegnuta neugodna tišina. Iskoristila sam tu neobičnu okolnost da ispričam Assangeu o svojim planovima da napravim kazališni komad o Wikileaksu, temeljen na intervjuima s njim. Nisam očekivala da će ga prihvatiti, ali nekoliko mjeseci kasnije kontaktirali su me iz Wikileaksa i rekli da Assange želi novi susret sa mnom. Želio je saznati više o mome radu, a nakon pet sati razgovora rekao je da sam ga uspjela uvjeriti i obećao mi intervju", prisjeća se Angela.
Nešto kasnije Assange je uspio dobiti dobiti azil u ambasadi Ekvadora u Londonu gdje je i snimljen njihov prvi razgovor. "Susretali smo se tri vikenda uglavnom u noćnoj smjeni, od 20 sati do sedam, osam ujutro – voli se nazivati noćnom pticom – kada sam dobila stotine stranica materijala iz kojeg je nastala predstava "Assassinate Assange", kaže Angela, dodajući da je predstava igrana u Hamburgu, Berlinu, Beču i Kölnu, a u međuvremenu su postali i prijatelji pa ga posjećuje svakih mjesec, dva.
Njezina predstava priča je o Wikileaksu, ali i priča o Assangeu, koji je na mnogo načina nalik klasičnom tragičnom junaku, koji je prošao put od modernog Robina Hooda do izdajnika – u samo nekoliko mjeseci. Mediji ga uglavnom opisuju kao osobu upitna karaktera. "Izgleda da je mnogo zanimljivije i profitabilnije prikazati ga kao svojevrsnog freaka, briljantnog ali ludog, egomanijaka i narcisa. Ni jedan od tih epiteta nisam upoznala susrećući se s Assangeom. Ja sam upoznala ljubaznu osobu topla srca, duhovitu i odanu. Assange je iznimno inteligentan, a njegova hrabrost je zadivljujuća. Neki umjetnici s kojima sam radila puno su veći egomanijaci od njega", kaže.
Umjetnost treba tebe
Njezin sljedeći, još veći izazov, bio je doprijeti do Edwarda Snowdena. U tome je i uspjela, zahvaljujući Wikileaksu, Assangeu, Sarah Harrison i odvjetnicima za ljudska prava Renati Avili i Benu Wizneru. Napisala mu je dugačko pismo koje završava riječima: 'Ti sigurno ne trebaš kazalište i umjetnost, ali umjetnost treba tebe'. Pa ipak, trebala je proći godina dana do prvog susreta s njim, nakon što je 24. veljače ove godine primila kratku poruku – da će ga susresti 27. veljače.
"Kada sam pitala trebam li mu što ponijeti u Rusiju, dobila sam listu želja na kojoj su prednjačili američki maslac s kikirikijem i grickalice, kojima sam natrpala kofer. Čekala sam pola sata u lobiju moskovskog hotela kada se naposljetku pojavio, sa šiltericom koja mu je prekriva lice i kapuljačom. Ušli smo u lift šutke, bez ijedne izgovorene riječi i sve je pomalo nalikovalo na špijunski film. Kada smo ušli u sobu, skinuo je kapu i tada sam ostala osupnuta njegovom mladenačkom pojavom. Izgledao je kao da mu je 16. Nije mu promaklo moje iznenađenje pa smo se spontano nasmijali i zagrlili. Dala sam mu grickalice koje je tražio i tada mi se požalio da ih zbog ekonomskih sankcija ne može nabaviti u Rusiji. Naručili smo hranu, ja sam uključila diktafon i ugasila ga pet sati kasnije. Govorio je tiho i elokventno, uglavnom o njegovim otkrićima, njegovoj ulozi "izdajnika" i životu u Rusiji. Rastati se od njega nije bilo lako. Dok sam šetala Crvenim trgom iste večeri, razmišljajući o našem susretu, ruski šef opozicije Boris Nemcov ubijen je samo nekoliko stotina metara dalje. Bila je to čudna noć."
Angela Richter našoj je publici posebno zanimljiva zbog svojih čvrstih veza s Hrvatskom. Oba njezina roditelja su Hrvati, no ona je rođena u Ravensburgu i odrasla u Stuttgartu. "Moji roditelji su rodom iz zaleđa Dalmacije, 30-ak kilometara od Splita. Još kao dijete upoznala sam hrvatsku kulturu jer u Stuttgartu živi velika hrvatska zajednica. Osim toga, ljetne praznike provodila sam u Dalmaciji, najčešće u Trogiru, gdje moji roditelji imaju kuću. Moji su roditelji inzistirali da učim hrvatski, za što je ponajviše zaslužna moja baka", priča Angela, koja danas živi na dvije adrese, u Berlinu i Kölnu, gdje posljednje dvije godine radi kao ravnateljica Nacionalnog kazališta. "Premda sam 'pustila korijenje' u Njemačkoj, osjećam jaku vezu s Hrvatskom. Dubrovnik je za mene najljepše mjesto na svijetu i sretna sam što već deset godina ondje imam kuću i provodim svaki trenutak slobodnog vremena".
'Nisam paranoična'
Ovoga puta, u Hrvatsku dolazi, kako kaže, podići svijest hrvatskoj javnosti o opasnostima i posljedicama masovnog nadzora, na što su ukazali njezini prijatelji zviždači. "To je globalno političko pitanje, pa mislim da bi trebalo biti predmetom diskusije i u Hrvatskoj jer smo time obuhvaćeni kao i ostatak svijeta". Zviždači su, nedvojbeno, za nju heroji naše epohe.
"Divim se tim ljudima koji su spremni žrtvovati svoje privatne živote i sreću za veće dobro. Ne mora to učiniti svatko, dovoljno da to učini jedan od nas, a na nama je da takve ljude podržimo i širimo istinu", kaže Angela koju pitamo jesu li zviždači zažalili zbog svojih istupa u javnosti. "Nijedan zviždač, a srela sam ih mnogo, nikada nije požalio što se izložio za opću dobrobit", otkriva, dodajući da je i sama sebi pomalo zakomplicirala život.
"Trudim se ne biti paranoična, ali kada pišem važne e-mailove, koristim kompjutorske programe koji omogućuju zaštićenu komunikaciju. Zbog susreta sa Snowdenom i Assangeom i sama sam bila pod prismotrom, ali smatram da kao umjetnik imam pravo raditi svoj posao."
I, Cupcake, jasno, mi bolje da nista ne znamo ni o cemu sto rade i otkrivaju te sluzbe (koje su u nasoj sluzbi, posto cesto spominjes tu rijec demokracija), jer bi to moglo povrijediti nase njezne dusice. Nase slatke glasacke glavice bi se mogle cisto raspuknuti od slozenosti svijeta, te nas nasi odgajatelji samo stite od toga. Zasto bi itko trebao znati prljavo rublje i protuzakonite cinive politicara koje kosta zivote i novce i na unutrasnjem i na medunarodnom planu. A da, zaboravili smo da su te obavjestajne sluzbe bile duzne obavijestiti javnost, demokratski, ali nisu. Osim kad se radi o medusobnim tracevima politicara (vidi u hrvatskom kontekstu pod "Lucko") Izgleda da mijesas "budi dobar da ne budes modar" i demokra ciju.