Prošla su već dva-tri tjedna od brodoloma Sergeja Jakirovića. Iz Dinamovih službenih prostorija i svlačionica izvjetrio je njegov dah. Vjerojatno su riješeni i svi međusobni financijsko-pravni odnosi. Rastava je provedena po svim pravilima "nogometne struke". Po nogometnim rubrikama i u Sportskim novostima minuli su napisi i komentari novinara zaduženih za Dinamo i reprezentaciju, koji odavno već, još od Židakove iznenadne i nezvane smrti, podsjećaju na nelijepe muške hostese, što sopću i kašljucaju za službenim autobusima s natpisima dinamovskim i hrvatskim. U tim oproštajnim komentarima, tobožnjim stručnim analizama, Jakirović je temeljito opanjkan i unižen, kao loš i nesposoban trener, i kao glavni i jedini krivac za to što se na minhenskoj Allianz Areni, na početku Lige prvaka, Dinamo predstavio kao Zair 1974., pa još malo gore od toga. Jakirović je kriv, vele ti uglavnom vremešni mažoretani iz Mamićeva doba, zbog tog tobože najvećeg poraza u povijesti. Gledatelj te utakmice, pa još i ne naročito sklon Dinamu i tim općenito jednokratnim mitovima i legendama iz hrvatskog nogometnog života, dužan je primijetiti da je naš prvak dobro prošao. Da se Bayern nije uglavnom neobavezno poigravao, poput mačke s ošamućenim i prestravljenim mišem, i da Dinamo - kao što se u povijesti počesto događalo krajnje inferiornim momčadima - nije imao neobično inspiriranog golmana, konačni rezultat bio bi 14:0, ili barem 12:0. Ona dva Dinamova gola bila su posljedica Bayernove neozbiljnosti…
Rijeku je napustio usred priprema za utakmicu Konferencijske lige s Lilleom i otišao u Dinamo. Poput Vase Ladačkog prezreo je siroticu i pošao za kćeri prebjegloga seoskoga gazde Zdravka Mamića. U dva se, po vlastitim riječima, kupao u kvarnerskom moru, a u četiri je već bio trener Dinama. Sreća da je mobitel bio vodootporan
Otvori KEKS Pay
