Neko sam se vrijeme bavio mišlju da napravim intervju s Goranom Babićem. Bila je to samo moja misao, ništa o njoj nije znao čovjek koji je živio i prije nekoliko dana umro u Beogradu. Raspitivao sam se izdaleka, dobio prilično izravan kontakt, ali ga nikada nisam iskoristio.
Nije smrt Gorana Babića razlog što ga nikada neću intervjuirati, nego taj što sam od tog nauma odustao. No u vremenu kada sam se tom mišlju još bavio na mom je stolu narasla hrpica njegovih knjiga. U njima sam upoznao u prvom redu Gorana Babića – pjesnika. I njegove su me se mnoge pjesme duboko dojmile. Dovoljno da on postane za mene veliki pjesnik. Zadivljuje me i danas njegovo umijeće vladanja hrvatskim jezikom. To umijeće ne može mu zanijekati nitko.
Zašto trpati čovjeka u ladicu u koju sam nije htio? Gospodine Pofuk postajete već zamorni svojom opsjednutošću djelom čovjeka koji Hrvatsku nije htio, nije birao niti volio. Neka ostane veliki pjesnik tamo gdje je izabrao biti i tamo gdje je volio biti. Prestanite trošiti hrvatski medijski prostor pokušavajući svima nametnuti svoje mišljenje o čovjeku koji trepnuo nije na 402 ubijena djeteta u Hrvatskoj od strane svog idola Milošević Slobodana. Unatoč njegovoj, po vama dokazanoj genijalnosti, neka se 'ladi na tom .ebenom beogradskom gnojilištu mrzitelja Hrvatske.