Kad je prije 18 godina u Korenici, negdje na pola puta između Zagreba i Splita na autocesti otvorio kafić u kojem je putnicima prodavao sokove, sendviče i kavu, danas 54-godišnji lički ugostitelj Željko Orešković Macola već je imao viziju svog razvoja. Bivši vozač autobusa znao je da će, ponajprije zahvaljujući kolegama vozačima autobusa, pokrenuti biznis, ali ovakav ishod nije tada ni sanjao. Pokrenuo je vlastiti biznis otvorivši kafić u kojem je radilo dvoje-troje radnika, a danas je poduzetnik sa 250 zaposlenih te je postao ikona i stare magistrale D1 i autoceste A1 te najpropulzivniji privatnik cijelog ličkog kraja.
Stigavši pred restoran Macola u Korenici, bila je uobičajena gužva. Na parkiralištu desetak autobusa i gomila automobila domaćih i stranih registracija. No, to nas nije iznenadilo jer smo i to očekivali. Pravo iznenađenje priredio nam je sam Željko Orešković dočekavši nas s dudom punom mlijeka u ruci.
– Dobro mi došli. Ispričavam se na trenutak, samo da nahranim svoju bebu.
Kada je rekao kako mora nahraniti bebu, mi smo bebu i očekivali. Međutim, on je otišao iza restorana i doveo svog jelena Jelenka, kojeg je uveo u restoran.
– Moj Jelenko uvijek jede sa mnom za istim stolom. Ja jedem roštilj i pijem vino, a moja beba, nakon salate, za desert dobije mlijeko.
Macola nije svojim dovođenjem Jelenka u restoran zaprepastio samo nas već i sve prisutne goste. Djeca su se odmah okupila oko Jelenka, a nije bilo nijednog gosta koji je imao fotoaparat a da nije iskoristio i uslikao taj neobičan događaj. Isto tako, stol koji je za nas rezervirao Macola bilo je u specifičnom ambijentu okružen prepariranim životinjama. Ima tu medvjeda, veprova, lisica..
– Što se čudite? Ovaj je stol uvijek rezerviran za vas novinare jer nakon pogleda na ove životinje dva puta razmisle prije postavljanja provokativnih pitanja. Jer svi misle da sam ja ubio te jadne životinje.
– Osim ugostiteljstva, pokrenuli ste i novi biznis u drvoprerađivačkoj industriji i počeli ste graditi drvene kuće za iznajmljivanje turistima. Jeste li i u tom poslu uspješni kao u ugostiteljstvu – upitali smo na početku razgovora Macolu.
– Posao baš i ne ide prema očekivanjima. Ali trudimo se i mislim da bi moralo krenuti. Zapelo je na tržištu, nastala je kriza, malo je kupaca. Realizacija baš i nije prema mojim očekivanjima. Kriza je, a kupovna je moć mala. Ljudi se interesiraju, ali ne kupuju jer nemaju novca. Sada trebamo naći kvalitetno tržište izvan Hrvatske, Norvešku, Austriju, Sloveniju i još neke europske zemlje – govori Macola pokazujući nam skice svog projekta – drvenih hotela i naselja drvenih kuća.
– Uložio sam oko 3,5 milijuna eura, a izgubio oko dva milijuna eura. No ne predajem se. Dok dišem, za mene ništa nije izgubljeno. Ništa nije propalo, mi i dalje radimo projekte. Sada će mi biti malo lakše jer sam od HBOR-a dobio kredit od pet milijuna kuna iako sam tražio 10 milijuna. Ali nema veze, i pet će biti dovoljno. Uvjeren san da ćemo se ove godine financijski oporaviti i krenuti u daljnju realizaciju. Radimo projekt jednog velikog naselja, autokampa. On će biti u okolici Plitvičkih jezera u mjestu Grabovcu. Kroz park Plitvička jezera godišnje prođe oko milijun turista i svatko tko razmišlja vidi u tome priliku. Treba gostima ponuditi nešto kvalitetno za smještaj. To će biti ekoselo. Drvene kuće domaće proizvodnje. Naš će projekt biti gotov do sljedeće turističke sezone – optimističan je Macola.
– U ovaj posao ušao sam slučajno. Bavim se turizmom i ugostiteljstvom i stalno razmišljam kako ponudu učiniti što zanimljivijom. Zato sam se odlučio graditi drvene kuće koje bih turistima iznajmljivao, a namjeravam napraviti i najveći drveni hotel na svijetu. Obilazio sam brojne proizvođače u zemlji i inozemstvu tragajući za drvenim kućama. Nisam bio zadovoljan onim što mi se nudilo pa sam odlučio sam početi proizvodnju drvenih kuća. Čak sam kupio i suvremene strojeve te specijalni stroj zvan robot za obradu drva koji sam nabavio u Italiji za pola milijuna eura.
Ulaganje u drvnu industriju itekako je utjecalo na poslovanje u ugostiteljskim objektima. Prvi put otkad posluje, već 18 godina, radnicima nije mogao isplatiti plaće.
– Unatoč teškoj financijskoj situaciji u koju sam zapao, ni jedan od 250 radnika koji rade za mene nije dobio otkaz jer uvjeren sam da ću se potpuno oporaviti. Digao sam kredit od tri milijuna kuna da mogu isplatiti zaostale plaće i doprinose. Plaće su kasnile mjesec i pol dana. Sve sam stavio pod hipoteku za taj kredit, čak su i moje cipele pod hipotekom. Sada poslujemo normalno i ove godine se nadam izlasku iz teške financijske situacije u kojoj sam zapeo. Ono što je najsmješnije od svega jest što sam digao kredit da spašavam radna mjesta i isplatim radnicima plaće, a sada mi Porezna uprava istražuje podrijetlo imovine i novca. Jednostavno, na moje poslovanje vrše represiju. Hvala Bogu, najvažnije mi je da ugostiteljstvo sada dobro radi jer zaista sam ušao u velike financijske teškoće zbog gradnje drvenih kuća.
Otvaranje Dalmatine nije utjecalo na poslovanje restorana Macole. On i dalje radi 24 sata na dan i uvijek je pun.
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
– Restoran Macola u Korenici još uvijek dobro posluje zahvaljujući turistima koji idu na Plitvička jezera. Međutim, puno je i gostiju koji, umjesto Dalmatinom, voze starom cestom te, umjesto da plate cestarinu, za taj novac mogu u Macoli ručati ili večerati. Iako je gužva uvijek velika, vidi se da je kupovna moć pala. Naši domaći ljudi jedu grah, gulaš, ono što je najjeftinije, a ne kao nekada kilogram-dva janjetine ili roštilja uz butelju vina. Iskreno vam kažem da sam se bojao da će autocesta odvući moje goste te sam na odmaralištu Zir u 118 dana sagradio veliki restoran. Tamo dobro poslujemo, a radi 85 ljudi, koji su zadovoljni. Gotovo svi autobusi koji voze na toj relaciji stanu kod mene jer, dok Macola postoji, vozači će imati besplatan obrok. I sam sam bio vozač i znam kako je to.
Iako su iz Hrvatskih autocesta ljutiti na Macolu jer putnici s dijela ceste Split – Zagreb pretrčavaju ceste da bi došli u Macolu, koja je na dijelu Dalmatine Zagreb – Split, on je pronašao rješenje i za to te će financirati gradnju mostića koji će povezivati dvije strane Dalmatine.
– Za mene ne postoji nerješiv problem. Nekad treba malo manje vremena, a nekad malo više, ali sve se riješi. Siguran sam da će se Macola samo širiti iz godine u godinu. Ako me zdravlje posluži, sigurno. Želim napraviti nešto što će biti hit ne samo u Hrvatskoj već i u Europi i turizmu donijeti dodatni sadržaj, da se ljudi imaju gdje zabavljati.
S obzirom na to da je Macola mogao dobro živjeti od ugostiteljstva, zanimalo nas je zašto se upustio u rizični projekt izrade drvenih kuća te je li to pohlepa za novcem!?
– Ja sam možda jedini čovjek na svijetu koji nije rob novca. Svejedno mi je imam li novca ili ne. Ne patim od nekakve markirane odjeće i mogu svaki dan jesti gulaš. Odjeća ni novac ne čine čovjeka. Čovjek moraš biti u duši. Evo vidite koliko sam ljudi danas počastio. Dnevno trošim 20 tisuća kuna na takve prezentacije!
Upitali smo ga imaju li njegove financijske teškoće veze s tolikim čašćenjem te primjećujemo da bi možda bolje prolazio da je malo škrt.
Bio sam jednom u braku, a sada se držim one ličke: Da je žena dobra, i Bog bi je imao!
– Dobro se dobrim vraća. Materijalna imovina, zidovi, nisu vrijednosti. Vrijednost su ljudi koji ulaze unutra. Možete imati hotel u zlatu, ali ako nema ljudi, ništa ne vrijedi. Meni ne treba novac da ga negdje skrivam u rupi, da ga jedu štakori. Ja sam sretan kad su sretni ljudi oko mene.
Mogao sam biti siromah
Naš razgovor prekinuli su tamburaši, koji su se stvorili niotkud. Na prve zvuke harmonike Macola je ustao s čašom u ruci i, ne obazirući se na goste u restoranu, s bendom i zapjevao.
– Evo vidite. Tu je uvijek veselo. Treba proslaviti svaki dan života. Svaki dan nađem neki razlog za slavlje. Kada je moj omiljeni ljubimac, divlja svinja Bubi, našao partnericu, napravio sam feštu za 500 ljudi i taj događaj proglasio Bubijevim vjenčanjem. Veliku zabavu ponovio sam i kad su “mladenci” dobili prinovu, veprića Bubimira.
Nije nam bilo jasno da Macola, koji s takvom ljubavlju priča o životinjama te ima pravi zoološki vrt pun svojih ljubimaca, u isto vrijeme ima i pun restoran prepariranih životinja.
– Ja sam najveći prijatelj i ljubitelj životinja. U svom zoološkom vrtu imam medvjede, jelena Jelenka, kojeg ste vidjeli, jelene lopatare, ponije, a ovih dana stižu i dva majmuna. Pobrinem se za sve životinje koje su tu i koje su nađene u šumi. Ja sam ih hranio i othranio i sada su tu. A što se tiče prepariranih životinja, one su tu zbog mnoštva mojih prijatelja lovaca. Prije nego što idu u lov dođu se opustiti u Macoli.
Stavio sam ih na ulaz, dok lovci još imaju bistre oči, da znaju razlikovati što je medvjed, a što lisica. Poslije se toliko napiju da su im miš i slon ista životinja. Ja osobno u lov idem rijetko jer nemam vremena, ali i nisam neki strastveni lovac. Kad idem, idem samo radi društva. A sve što tu vidite moji su lovci ustrijelili. Mnogi gosti restorana koji mi dolaze nisu vidjeli ni šume, a kamoli medvjeda ili vepra pa im je to zanimljivo.
U vrijeme kada je bio vozač autobusa, Macola je također bio jako poznat. Poznat po tome da nikada nije stigao na vrijeme na odredište.
– Istina je. Nikada nisam stigao na vrijeme, a na to su bili navikli moji redoviti putnici. Svi su već znali koliko će stajanja biti. Naravno, koliko ima i gostionica. Imao sam jednu ovisnost od koje se nikako nisam mogao izliječiti: čim vidim neku gostionicu pokraj puta, dam desni žmigavac i stanem nešto pojesti i popiti. Zbog toga su uz staru Macolu na plitvičkoj cesti i novu Macolu na Dalmatini uvijek parkirani autobusi i kamioni. Zapamtite pravilo: uvijek kad putujete jedite u onim restoranima uz koje vidite autobuse i kamione. Tamo je najbolja hrana. To je zakon za sve vozače kamiona u Europi. A neki su dan uz Macolu na Dalmatini bila parkirana 44 autobusa! Svi su stali unutra, imam 600 mjesta za sjedenje. A i stajanje uz šank je za ljude.
Iako je uspješan poduzetnik, Macola ne namjerava ući u politiku.
– Jednostavno, ja se ne razumijem u politiku. Nisam ja toliko školovan da vodim državnu politiku. Pa ja ne vodim politiku tvrtke, a kako bih državnu. To rade školovani ljudi. Dvanaest sam godina išao u školu i došao do šestog razreda. Njega mi nisu dali završiti jer sam imao 18 godina i pokupili su me u vojsku. Možda su mi učinili i uslugu. Da sam bio pismen, možda bih u selu radio kao poštar i imao plaću od 4 tisuće kuna i ništa ne bih poduzimao. Ovako sam nešto napravio, a ni za čim nikad u životu nisam žalio osim za harmonikom. Harmonika je moja strast i želja, ali samo to jer nemam talenta da je naučim svirati.
Interesantno je kako se kod Macole nikada nisu potukli pripadnici Torcide i Bad Blue Boysi iako su se više puta u isto vrijeme zatekli u restoranu.
– S njima nikad nisam imao problema. Kad sam s Torcidom, kažem da navijem za Hajduk, a kad sam s Bad Blue Boysima, onda sam za Dinamo. A mene za nogomet i sport nije puno briga. Uvijek ih počastim, to oni i znaju i poštuju stoga se tako i ponašaju u restoranu. Ne tuku se i ne rade štetu. Ispričat ću vam jednu anegdotu.
Poznat po galantnosti
Jednom me Torcida tako zajebala da sam se smijao cijelu noć. Zovu me moji iz Macole noću, kažu torcidaši se najeli i napili, a nemaju novca da plate. Tražim jednog od torcidaša, a on mi pijanim glasom reče: “Šjor Macola, lipo smo se najili i napili, bili smo dobri, ništa van nismo razbili, oćete li nas počastit?” Nasmijao sam se i rekao: “Oću!” Nisam mogao zaustaviti svijet. Svaka im čast, zeznuli su me!
Macola je toliko poznat po galantnosti i čašćenju da je i svojoj bivšoj ženi platio svadbu.
– Snježana i ja bili smo u braku dok nam je bilo lijepo. A onda otišao svatko na svoju stranu. Kad se drugi put udavala, gdje će prirediti svadbu nego u mojoj Macoli !? Ja sam joj kao svadbeni dar pokrio troškove svadbe. Što se mene tiče, bio sam jednom u braku, a sada se držim one ličke: Da je žena dobra, i Bog bi je imao! Iako je meni najbolja jedna druga lička: Blago onom tko rano poludi, tome život u veselju prođe!
A jooooj jaši pošteni macola. Pa što ima veze da je muckao i malo krao. Pa eto on sada zaposljava 5-6 konobara