Kad se u drugoj polovini kolovoza nebo iznad Zrenjanina ispunilo desecima šarenih modelarskih raketa koje su poput pravih presijecale plavetnilo, malo tko je očekivao da će u toj oštroj međunarodnoj konkurenciji zabljesnuti upravo – Hrvat. No, upravo se to dogodilo: 34-godišnji Zagrepčanin Zvonimir Plišić postao je svjetski prvak u raketnom modelarstvu, osvojivši zlato u kategoriji S3A, disciplini padobrana..
Puno više od igre
Na Svjetskom prvenstvu, koje se održava svake dvije godine, okupilo se gotovo 300 natjecatelja iz 19 zemalja svijeta. Rakete su letjele u osam različitih kategorija, a Plišić je imao čast predstavljati Hrvatsku u dvjema. U konkurenciji od 60 do 70 natjecatelja po kategoriji, uspio je ući u povijest. Njegova pobjeda nije samo osobni trijumf, već i prvo odličje za Hrvatsku na svjetskim prvenstvima u ovom sportu, i to nakon više od pola stoljeća.
– Ovo je ostvarenje mojih snova. Od 1972. godine nijedan Hrvat nije osvojio medalju na svjetskom prvenstvu, a sada smo napokon probili led. Ponosan sam što sam ja taj koji je donio ovu medalju – govori nam Plišić, još pod dojmom velikog uspjeha.
Njegova priča s raketnim modelarstvom počela je još 2001. godine u Osnovnoj školi Frana Krste Frankopana u Zagrebu. Bio je tek trećaš kada ga je osvojila ideja da se mala, lagana konstrukcija, pogonjena minijaturnim motorom, može vinuti u nebo poput prave rakete. Strast se s godinama samo produbljivala. Danas, više od dva desetljeća kasnije, iza sebe ima stotine lansiranja, nebrojene sate rada i usavršavanja, a ujedno i profesiju – kao stručni suradnik u Hrvatskom astronautičkom i raketnom savezu, gdje drži edukacije osnovnoškolcima i srednjoškolcima.
– Raketno modelarstvo puno je više od igre. To je spoj matematike, mehanike, aerodinamike i poznavanja toplinskih strujanja u zraku. Tko se time bavi, mora imati široko znanje i disciplinu. A kad jednom osjetiš miris baruta i vidiš kako se tvoj model vine prema nebu, to ti se zauvijek ureže u srce – kaže Plišić.
Pobjeda u Zrenjaninu nije došla lako. U disciplini padobrana raketa mora što dulje ostati u zraku zahvaljujući padobranskom sustavu. Natjecatelj ima dvije rakete i pravo na tri lansiranja, a vremena se zbrajaju. Kada raketa uđe u povoljno termičko strujanje, može odletjeti kilometrima dalje, pa se natjecatelj mora uputiti u potragu kako bi je pronašao i pripremio za sljedeći start. Kondicija je, objašnjava, jednako važna kao i preciznost u izradi modela.
– Nas je u reprezentaciji bilo samo četvero, pa smo morali sve raditi sami – od lansiranja do trčanja za modelima. Mnoge druge ekipe imaju pomoćnike, dok smo mi svoje rakete lovili vlastitim nogama. No, to nas nije spriječilo – prisjeća se.
Finale njegove discipline pretvorilo se u pravi triler. Nakon tri lansiranja Plišić je imao isti rezultat kao dvije konkurentice, iz Kine i Srbije. Uslijedila su dodatna pripetavanja: četvrto lansiranje, pa peto. Tek tada, kada se više nije gledalo ograničeno vrijeme, nego koliko dugo suci vide raketu, Plišićev model dokazao je svoju superiornost. Njegovo ime upisano je u povijest svjetskog raketnog modelarstva.
Probudio dječaka u sebi
U Hrvatskoj ovaj sport okuplja stotinjak natjecatelja, a zanimljivo je da se posljednjih godina broj djevojaka znatno povećao. Nekad su se mogle nabrojiti na prste jedne ruke, a danas su gotovo ravnopravne s dečkima – i to ne samo brojnošću, već i rezultatima. Plišić je uvjeren da raketno modelarstvo ima i širu društvenu vrijednost.
– Djeca koja se time bave razvijaju motoriku, kreativnost i tehničko znanje. Mnoga kasnije upisuju tehničke fakultete i grade karijere u industriji. To je velika korist za društvo, a istovremeno je i fantastičan hobi. Posebno je važno za manja mjesta, gdje nema uvijek izbora drugih sportova – ističe.
Sam Plišić ostaje skroman unatoč uspjehu. Odrastao je u Zagrebu, a posljednje tri godine radi u Savezu, prenoseći svoje znanje mlađima. Svjestan je da zlato u Zrenjaninu nije samo osobna medalja, nego i velika motivacija za cijelu generaciju mladih modelara.
Sljedeći izazov čeka ga već iduće godine, na Europskom prvenstvu u Poljskoj. Do tada će nastaviti raditi s učenicima, razvijati nove modele i, kako kaže, uživati u svakom lansiranju. Jer svaki put kad njegova raketa poleti, u njemu se probudi isti onaj dječak iz trećeg razreda osnovne škole, očaran nebeskom igrom znanosti i strasti.
Sasd ga hitno treba prebaciti u hrvatsku Protuzračna obranu koja nije na visokoj razini... (Sjetimo se drona koji je pao usred Zagreba.)