Zvonko Bušić bio je vrlo slojevita ličnost. Što god netko mislio o činu zbog kojega je završio na dugogodišnjoj robiji, teško je osporiti da je bio hrvatski domoljub. Možda naivan, ali spreman žrtvovati vlastitu slobodu za slobodu svoga naroda. No ugrožavanje nevinih putnika za ostvarenje političkih ciljeva i smrt američkog policajca pri deaktivaciji Bušićeve bombe dovoljni su da ga se ne može nekritički glorificirati.
Nakon desetljeća provedenih u američkom zatvoru i suočen sa surovom realnošću samostalne Hrvatske, naposljetku si je na slobodi oduzeo život. Bušić je idealizmom zarazio mnoge, između ostalih i suprugu Amerikanku koja ga je zbog tog idealizma zavoljela i dvaput izgubila. Njihova je životna priča dovoljno zanimljiva da se po njoj napravi kazališna predstava ili snimi film.
Robert Kurbaša jedan je od onih koji su to prepoznali. Njegova kazališna predstava „Tko je ubio Zvonka Bušića“ u dijelu javnosti izazvala je oštre reakcije i prije praizvedbe. Glavna je zamjerka kritičara to što je Kurbašin kazališni komad inspiriran životom čovjeka koji je za njih jednodimenzionalan lik – terorist i ubojica, pa je i sami komad „promocija terorizma“. Ljudi koji su se sigurno više puta u životu opuštali uz filmove o jednom Hitleru, Jacku Trbosjeku ili Alu Caponeu odjednom nemaju želudca za predstavu o Zvonku Bušiću čiji je krimen neusporediv sa zločinima navedenih.
Pogledajte fotografije s predstave:
Jugoslavenska komunistička indoktrinacija učinila je svoje pa sve ono što je u civiliziranom svijetu normalno, ovdje se tretira nenormalnim. Umjetnost se svakodnevno bavi vrlo kontroverznim povijesnim ličnostima – ludim kraljevima, razvratnim papama, pomahnitalim vojskovođama i okrutnim diktatorima, poznatim mafijašima, serijskim ubojicama i silovateljima – ali jedan Zvonko Bušić trebao bi biti zabranjena tema. Zašto? Zato što je umjetničko propitivanje njegova lika siguran put prema rušenju jugoslavenskog mita u kojem je Bušić, kao i svaki drugi borac za hrvatsku slobodu, simbol svega zla. A kad padne jedan mit, samo je pitanje vremena kad će i ostali.
To, naravno, ne znači da bi se umjetnička djela inspirirana Bušićevim životom trebalo prihvaćati bez kritičkog odmaka. S vremenom će ih vjerojatno biti sve više i među njima bit će kvalitetnih uradaka, ali i šunda. Što doista vrijedi, a što ne, procijenit će stručna javnost i publika. Propagandni uradci u kazališta i kina privući će samo one gledatelje koji s autorom dijele stajalište o Bušiću i njihov će utjecaj na javno mnijenje biti minimalan.
Zato nema smisla histerizirati zbog toga što se umjetnost odlučila pozabaviti likom i djelom Zvonka Bušića. Dapače, ako želimo da buduće generacije o njemu imaju što realniju sliku, trebamo ohrabrivati i druge umjetnike koji pokazuju interes za ovu temu da ju obrade. Bit će tu raznih pogleda na jednu slojevitu ličnost, a ukupnost tih djela formirat će buduću sliku o Bušiću.
Pritom trebamo voditi računa da razni cenzori, koji u posljednje vrijeme niču kao gljive poslije kiše, ne ugroze ovaj proces zabranjivanjem ili stigmatiziranjem onih autora s čijim se pogledom ne slažu. Umjetničku slobodu moramo sačuvati jer ona vodi oslobađanju od mentalnih okova koji nas, unatoč teškom stradanju u borbi za samostalnost, još uvijek onemogućuju da živimo u slobodi.
Jugo-komunistički zločinci su na kraju ipak uspjeli doći glave ovom pravom Hrvatu, pa makar i kao lażni domoljubi , koji su od Hrvatske ponovo napravili srpsku sprdačinu. Ali neće ni oni još dugo, Hrvatska je ipak počela otvarati oči.