Znate li što vječno ostaje u okolišu, a nikako joj tamo nije mjesto? Jednokratna plastika notorni je zagađivač koji guši naše ekosustave, od mora i oceana pa sve do rijeka i tla, a posljedično na taj način pronađe put do ljudskog organizma koji ju je na početku i odbacio. Upravo je zbog tog gorućeg problema na kojeg treba neprestano ukazivati Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost pokrenuo obrazovno-ekološki nagradni natječaj „Za ljepšu našu!“ s ciljem edukacije učenika osnovnih i srednjih škola o važnosti smanjenja jednokratne plastike, ali i kao poticaj da kroz kreativne zadatke razvijaju ekološku svijest te predlažu kreativna rješenja za održiviju budućnost Lijepe Naše i cijelog planeta. Jedna od članica žirija bila je Marina Matijević iz eko inicijative Ja bolji građanin koja na svojim platformama redovito zagovara prakse održivosti. Razgovaramo o tome kako jednokratna plastika postaje jedan od najvećih okolišnih izazova našeg doba, zašto je toliko štetna, kako društvo i zakonodavstvo mogu potaknuti promjene, te koje su najbolje alternative.
Kako definirate problem jednokratne plastike i zašto je ona toliko štetna za okoliš? Koji su glavni razlozi zbog kojih se plastika široko koristi, unatoč njenim negativnim utjecajima?
Jednokratna plastika stvara veliki ekološki problem jer se koristi samo jednom, a zatim zauvijek ostaje u okolišu. Da, dobro čitate – zauvijek, jer plastika se ne razgrađuje, ona se samo usitni na mikroplastiku. Velik dio završava u oceanima, rijekama i na tlu, gdje ugrožava životinje i dospijeva u lanac ljudske prehrane, a još uvijek o tome ne znamo dovoljno, kao ni realne posljedice. Reciklaža jednokratne plastike često nije učinkovita, a njezina proizvodnja troši mnogo energije i sirovina. Tako jedino logično je prijeći na višekratne i održivije proizvode i ostati njihov pobornik: platnene vrećice umjesto plastičnih, staklene ili metalne boce umjesto jednokratnih, te posude i pribor od održivijih materijala. Prije nego nešto bacite, provjerite može li se ponovno koristiti. Na taj način smanjujemo otpad, štitimo okoliš i istovremeno štedimo resurse. O ovoj temi potrebno je što više govoriti i educirati. Posebno me veseli što je Fond za zaštitu okoliša ove godine u svom eko natječaju za djecu i mlade upravo dao prostor smanjenju jednokratne plastike. Pratim njihove tematske eko natječaje koji iz godine u godinu uključuju škole u jednu pozitivnu priču. Na taj način motiviraju djecu i mlade da se kroz kreativne radove i edukaciju aktivno uključe u teme zaštite okoliša – upravo tu vidimo koliko je snažan potencijal u odgoju novih generacija ekološki osviještenih građana.
Kako bi društvo trebalo reagirati na problem zagađenja plastikom i što bi bile ključne promjene koje biste željeli vidjeti u ponašanju potrošača?
Društvo mora prestati gledati plastiku kao pogodnost kojom se bezbrižno služimo i zacrtati novi put – put svjesne, a ne bezumne potrošnje… To znači svakodnevno reći “ne” jednokratnoj plastici, razumjeti njezine učinke na prirodu i poticati sve oko sebe da izaberu pametnije, održivije alternative. Naravno da nije lako i daleko je od komocije u koju smo se uljuljali. Ključ je svakako u obrazovanju potrošača: kad ljudi shvate koliko plastičnih ambalaža završava u morima i na deponijima, sami će tražiti proizvode s višekratnom uporabom. To je naše more i okoliš u kojem živimo, naš dom. Ulaganje u reciklažu i prenamjenu mora postati prioritet, a proizvođači – pod pritiskom potrošača i pravila – razvijati predmete koji traju godinama, a ne minutama.
Kakav utjecaj ima zakonodavstvo na smanjenje uporabe plastike, i što mislite o uvođenju strožih zakona i politika u Hrvatskoj?
Zakonodavstvo ima ključnu ulogu u smanjenju plastike jer usmjerava industriju prema održivijim praksama. Stroži zakoni, poput zabrane plastike za jednokratnu upotrebu, mogu potaknuti razvoj održivijih proizvoda i bolju reciklažu. No, moje iskustvo u radu s ljudima pokazuje da održive promjene rijetko dolaze lako – prihvati ih samo nekolicina pojedinaca. Pravi pomaci događaju se tek kada se uvedu jasna pravila. Dobar primjer su pričvršćeni čepovi na plastičnim bocama – iako je u početku bilo negodovanja, danas su postali standard. Više gotovo da i nema rasutih čepova, a očekuje se smanjenje plastičnog otpada na europskim plažama za 10% kroz godine. Dakle, kada se uvede obveza, promjena se događa – i ostaje. No, ja sam svakodnevno uporna i savjetujem – prvo pogledajte i krenite od svojih navika.
Postoje li konkretni primjeri zemalja koje su uspješno smanjile upotrebu jednokratne plastike? Koji su to primjeri i što možemo naučiti od njih?
Europska unija je 2019. donijela Direktivu o plastici za jednokratnu upotrebu i rekla dosta plastičnim slamkama, plastičnom priboru i štapićima za uši – ti se proizvodi više ne prodaju. Ovaj potez ima jasan cilj: iskorijeniti plastični otpad u korijenu i natjerati industrije da smjesta pronađu pametnije, održivije alternative. Ali ne zaboravimo – sustav nisu „oni gore”, nego mi. Mi krojimo zakone, mi guramo tržište i, kad hoćemo, možemo okrenuti čitav sustav naglavačke. Zato me veseli vidjeti kad se promjene događaju odozdo prema gore – kroz obrazovanje, kreativne inicijative i angažman mladih. Ove godine, kao članica žirija Fondovog eko natječaja „Za ljepšu našu“, imala sam priliku svjedočiti rekordnom broju prijava – djeca i mladi jasno poručuju da žele čišću i odgovorniju budućnost, posebno bez jednokratne plastike.
Kako možemo educirati mlađe generacije o štetnosti plastike i važnosti održivih alternativa?
Danska je među predvodnicima u borbi protiv plastike. Uvela je porez na plastične vrećice još 1993., a od ove godine potpuno je zabranila tanke jednokratne vrećice u trgovinama. Aktivno potiče smanjenje ambalaže, reciklažu i kružno gospodarstvo. Francuska je 2016. zabranila plastične čaše, tanjure i pribor za jelo, a do 2040. planira potpuno ukinuti jednokratnu plastiku. Podržava poduzeća u prelasku na održive materijale, a građani sve lakše prihvaćaju te promjene. Uzmimo primjer Afrike, kontinenta najviše pogođenog s plastičnim onečišćenjem, a upravo je Kenija 2017. donijela jednu od najstrožih zabrana plastičnih vrećica u svijetu. Zabranjene su proizvodnja, prodaja i upotreba plastičnih vrećica, što je znatno smanjilo plastični otpad. No, zabrana je pogodila male trgovce i potrošače s nižim primanjima jer su alternative tamo puno skuplje i teže dostupne. Za uspješan prelazak na društvo s manje plastike, ključna je kombinacija: učinkoviti zakoni, podrška poduzećima i dostupna, održiva rješenja za sve. U zemljama poput Kenije – pa i kod nas – posebno je važno uzeti u obzir socio-ekonomske razlike kako bi svi imali jednaku priliku sudjelovati u promjenama.
Koje alternative jednokratnoj plastici smatrate najboljima i kako bi se one mogle implementirati u svakodnevni život?
Mlađe generacije treba educirati kroz škole, društvene mreže i lokalne inicijative o važnosti smanjenja plastike, reciklaže i korištenja održivih rješenja te općenito održivijeg načina života. Ono što je važno znati i naglasiti jest da djeca nisu kriva za stanje u kojem se nalazi naš planet, no upravo će oni najviše osjetiti posljedice klimatskih promjena jer trenutne generacije često ne pokazuju dovoljno zanimanja i odgovornosti prema okolišu. Prema jednoj studiji, čak i ako se globalno zagrijavanje ograniči na 1,5 °C, polovica djece rođene 2020. doživjet će tri puta više toplinskih valova nego djeca rođena prije 60 godina. Osobe rođene nakon 1980. godine posebno su pogođene, a tu skupinu pripadam i ja te moja djeca. Kroz praktične primjere, kreativne radionice i interaktivne sadržaje, djeca i mladi mogu razviti svijest o okolišu i postati pokretači pozitivnih promjena u svojim zajednicama. Isto tako, u tome mogu vidjeti i priliku za neka buduća zanimanja. No, ne bih rekla da na djecu treba gledati samo kroz prizmu budućnosti – oni već sada moraju biti ključni dio rješenja.
VIDEO Toplinski valovi na vidiku? DHMZ objavio dugoročnu prognozu za ljeto
pa počnite kupovati pivo u staklenkama, sandukama, kao naši djedovi. mlijeko isto. sve danas pakiramo u plastiku. kako smo uopće nekad? svako malo kupuje se novi tv, mobitel, kojekakvi uređaji, a svi dolaze u stiroporu, kutiji, plastikom omotani, zaštićeni. postali smo robovi tehnike, svako malo kupiti novu stvar treba. nekad se bicikl vozio 20 godina, danas auto nakon 5 godina trebamo prodati i kupiti novi, jer.. plastika je mali problem, lako se od nje maknemo, samo trebamo imati volju i biti spremni odustati malo od komocije koju nam pruža.