Cijene tako ne rastu ni u dućanima u jeku najviše inflacije kako su u porasle u veletrgovini oružja: države članice NATO-a za vojsku i naoružanje do kraja Trumpova mandata u Bijeloj kući i Putinovih prijetnji iz Kremlja morat će iz proračuna izdvojiti svaki dvadeseti euro ili dolar, što sugerira da je moćni vojni savez jednom nogom u ratu, a drugu drži u pričuvi, ako se Rusija ne zaustavi u Ukrajini. Izvanzemaljci ni Kina ne prijete Zapadu. Zaokret je toliko dramatičan da djeluje kao novi početak ili kraj te vojno-političke organizacije. Je li se novac mogao pametnije upotrijebiti? Što će države s tolikim oružjem? Tko u oružje vjeruje, morao bi se moliti da se nikad ne upotrijebi, a tko ne vjeruje, trebat će zažmiriti i nadati se da za njim neće biti potrebe. "Povijesnu odluku" o enormnom povećanju ulaganja u oružje zapadne vojne sile, ujedinjene u NATO, mogle su i efektnije provesti, kako bi zasluživala nova strategija "Sve za rat". Paradu jednoumlja, kao na nekadašnjim politbiroima, poremetio je donekle španjolski premijer, koji ne vjeruje da Gibraltar može napasti njegovu zemlju, pa traži popust za Španjolsku, a ruku mu je pružio hrvatski predsjednik s nekoliko uobičajenih rezervi prema zapadnoj politici konfrontacije s Rusijom. Nije bilo drugih sumnji vodi li taj put militarizacije prema miru u svijetu, a nije bilo ni svečanosti koja bi išla dalje od političkog kiča, kao posvuda gdje se javlja Donald Trump u glavnoj ulozi. Svi su javno slavili nešto što bi sutra mogli osporavati logičnim pitanjem: što će s tolikim oružjem ako ne bude novog rata?
Novi početak ili apsurdan kraj NATO-a... Ili što će Europa s toliko oružja ako novog rata kojom srećom ne bude?
Što bi bilo da se pet posto državnog proračuna ulaže u znanost, obrazovanje, medicinu, kulturu...