U studiju Večernji TV-a u povodu godinu dana od početka ruske agresije na Ukrajinu s vojnim analitičarem Večernjeg lista i bivšim ministrom obrane Antom Kotromanovićem razgovarala je novinarka Lana Kovačević.
Možemo li reći da je u ratu u ovih godinu dana najveći ruski uspjeh osvojeno područje uz Azovsko more?
Pitanje je kakav je i to uopće uspjeh s obzirom na to da su oni imali i prije crnomorsku flotu u Sevastopolju i tako imali kontrolu nad tim prostorom. Rekao bi da je veliki uspjeh ukrajinske vojske i politike što nakon godinu dana nisu poraženi. Uspjeli su izdržati sve navale koje su dolazile od ruske vojske, kreirali su jednu moćnu vojsku koja pruža i više od onoga što bi realno trebala moći. Sukob će se nastaviti, ne vidimo nikakve znakove usporavanja, nema ni primisli toga da bi Putin zaustavio agresiju. Vidjeli smo njegov govor prije nekoliko dana gdje je ponavljao svoje izlizane teze.
Koliko je taj govor značajan, na što nam on ukazuje?
Na to da će Putin nastaviti tu agresiju. Nismo čuli njihove jasne proklamirane ciljeve, to se mijenja iz prilike u priliku. Taj masovni skup me podsjetio na Hitlerove skupove prije početka Drugog svjetskog rata kada bi doveo nekoliko stotina tisuća ljudi i pokušavao održavati neke tenzije. To je sve skupa izgledalo vrlo loše, loše režirano, s lošim porukama, ali s jasnom namjerom da se rat nastavi i tijekom ove, a ako bude trebalo i idućih godina. Smatram da je to sada njihova strategija, da dugoročnim ratom žele iscrpiti ukrajinske snage jer smatraju da oni mogu duže ratovati nego Ukrajina, i da će se uz to promjenom politike u Europi ili SAD-u ta zapadna pomoć početi umjerenije dozirati, neće pristizati ovako snažno kao sada.
Kakva je danas situacija na bojištu?
Iako mnogi vojni analitičari govore kako se pokreće ozbiljna vojna ofenziva sa strane Rusije, meni to nikako tako ne izgleda s obzirom na resurse koje imaju. Ne mogu vjerovati da general ruskih snaga Valerij Gerasimov planira takve akcije tako da pošalju jednu ili dvije brigade. To su nedostatne snage, neozbiljno je izvoditi takva bojna djelovanja na jednom frontu, a da to nije usklađeno na cijelom teritoriju. U Donbasu se već neko vrijeme događaju intenzivne borbe oko nekoliko gradova, posebice Bahmuta u sredini. Tu vidimo nesposobnost ruske vojske jer u sedam mjeseci nisu uspjeli osvojiti taj gradić veličine Virovitice. S druge strane vidimo sposobnost i odlučnu obranu ukrajinske vojske koja se dozirano brani u Bahmutu. Oni doziranim manjim protuudarima tu drže Ruse i ne dopuštaju im veći proboj u dubinu. Vrlo brzo će doći toplije vrijeme koje sa sobom donosi otopljavanje snijega i pojavu velikog blata, što će otežati borbena djelovanja. U idućih mjesec do dva možemo očekivati više topničkih duela i ratničkih napada te duela manjih razmjera. Tek nakon toga vjerojatno je očekivati veća ofenzivna djelovanja s ruske strane.
Mnogi analitičari upozoravaju da se u ovom ratu krije priprema za sukob SAD-a i Kine. Kako vi na to gledate?
Već godinama znamo da je američki fokus prebačen na Pacifik. Njihov ministar obrane još u vrijeme dok sam ja bio ministar, prije desetak godina, govorio je kako žele izvući što je više moguće snaga iz Europe i preraspodijeliti ih na Pacifik. Oni tamo imaju između 300 i 400 vojnih baza u zemljama oko Kine koju oni smatraju realnom prijetnjom sadašnjem i budućem europskom poretku.
VIDEO Godišnjica rata u Ukrajini: 'Pokopala sam sina koji je poginuo u službi'
Ipak, ja ne vjerujem u sukob između SAD-a i Kine, vidjeli smo i u ovom ratu koliko su ta vojna sredstva poput, recimo, municije nedostatna, sad zamislite da dođe do rata u kojem Kina može imati i nekoliko milijuna ljudi na bojištu, baš kao i SAD. Rekao bih da ni jedna ni druga zemlja nisu spremne za sukob takvih razmjera niti ga žele. Kina nikad nije pokazivala takve vojne ambicije kroz povijest, u smislu da bi okupirali neku drugu zemlju. Oni Tajvan smatraju dijelom svog teritorija i ti prijepori traju već godinama, uglavnom su to neke vojne demonstracije mornarice i zrakoplovstva i politička prepucavanja. Naravno, i Kina ima pravo na ispoljavanje svojih geostrateških ciljeva kao što to svaka država ima. Riječ je danas, neupitno, o dvije najveće sile i to će biti duel budućnosti, ali sada je za njega ipak još prerano.
U tom kontekstu, koji je vaš komentar na kinesku inicijativu za mirno rješavanje sukoba koji su saželi u 12 točaka?
Svaka inicijativa je hvale vrijedna ako će barem malo jednu i drugu stranu približiti krajnjem cilju, a to je završavanje sukoba. Međutim, ti prijedlozi Ukrajince uopće nisu previše zagolicali, nisu previše raspravljali o tome jer u prijedlogu ništa konkretno nije rečeno – niti je osuđena ruska agresija niti je jasno rečeno da se Rusija mora maknuti iz prostora ukrajinskih granica, što je za Ukrajinu nulta točka s koje pregovori tek mogu početi.
Američki predsjednik posjetio je Kijev, sada kineski predsjednik najavljuje posjet Moskvi. Kako to staviti u suodnos?
Kad je u pitanju SAD, tamo su već polako krenule predizborne aktivnosti i Bidenov posjet bio je definitivno iznenađenje. On je značajan jer pokazuje da će SAD i dalje u budućnosti stajati iza Ukrajine i potpomagati je svim značajnim sredstvima za borbu i neće odustati od te politike. Ni republikanci ni demokrati, odnosno nijedan budući eventualni kandidat za predsjednika ne smije reći da će zaustaviti pomoć Ukrajini jer tada sigurno neće dobro proći na izborima.
Kad govorimo o ishodu rata, mnogi analitičari kažu da u slučaju ruske pobjeda Rusija tu neće stati. Iduća bi bila ugrožena Moldavija. Opozvan je dekret kojim Rusija podupire suverenitet Moldavije. Što se tamo događa i koliko su ti potezi svojevrsna poruka?
Ne vjerujem nimalo ruskoj politici. Uostalom, 1994. u Budimpešti je potpisan sporazum između Ukrajine i Rusije kada je Ukrajina vratila kompletno nuklearno oružje Rusiji, a Rusija se obvezala da će poštivati suverenitet i neovisnost te zemlje, uključujući i Krim. I onda ih napadnu dva desetljeća nakon toga. Mislim da su Rusi kroz taj svoj Blitzkrieg koji su planirali ostvariti namjeravali doći do Odesse i osvojiti je da bi se tu onda priključili i Rusi iz dijela Moldavije koji oni kontroliraju i ušli u sukob. U dijelu Moldavije koji kontroliraju Rusi postoji jedno veliko vojno skladište s golemim količinama streljiva, što bi im sigurno pomoglo. Ipak, kako nisu uspjeli probiti Odessu, sada im preostaje to da nastave destabilizirati Moldaviju i tamo postave političko vodstvo koje će biti prorusko. Nedavno je odstupila moldavska predsjednica, ali na vlast je došlo prozapadno vodstvo u čijoj je agendi ulazak u EU, tako da je moguće da će Moldavija biti iduća meta koju će Rusi kroz razne oblike subverzivnih djelatnosti pokušati destabilizirati pa tako pritiskati i Rumunjsku i Mađarsku i Bugarsku.
Mogu li Ukrajinci s ovim znanjem koje su stekli u godinu dana potpuno osloboditi svoj teritorij?
U ovom trenutku i u bližoj budućnosti mislim da to ne mogu napraviti. Moramo biti realni, Rusija je i dalje vojna sila s velikim potencijalom. Imaju više ljudstva, mogu mobilizirati više ljudi, imaju veći broj tvornica i tu imaju veliku prednost. Ukrajinci su napravili jako dobre stvari, bila je to od početka borba Davida i Golijata i dobro se održava u borbi protiv većeg i jačeg protivnika. Pitanje je kada i kako će udarati i jedna i druga strana. Za sada nije pokrenuta prava ofenziva o kojoj svi pričaju, a tako bi bilo da se na jednom relativno malom prostoru skupi barem 50.000 vojnika i uz jaku potporu topništva krene naprijed. To bi bilo jako teško zaustaviti, ali za sada to nismo vidjeli. S druge strane, realno možemo očekivati, kada tlo postane tvrdo, u 5. mjesecu recimo, da Rusi krenu u veći prodor. Ukrajincima je bitno stalno koncentrirati te snage i opskrbljivati ih novim oružjem koje za sada dolazi sa Zapada i to je ključno. Zato su Ukrajinci u prednosti, jer su već nakon nekoliko dana rata shvatili da imaju malo snaga, pa da moraju vrlo brzo obučavati ljude i bacati ih na ratište. Oni su sada jako efikasni u tom obučavanju koje je jedan stalni proces. Oni su tu pokazali jednu fleksibilnost, njihov sustav zapovijedanja potpuno je drukčiji od ruskog koji je jako krut i trom. Kad upadnu u probleme na terenu, ruski zapovjednici ne znaju što napraviti bez neke odluke s vrha, i tu se vidi ta razlika.
Kakav je utjecaj rata na Europsku uniju, prije svega u kontekstu da se s njim smanjila ovisnost o ruskim energentima, ali se istodobno povećala ovisnost o Americi. Kako EU može funkcionirati u tom kontekstu?
Tako da plaćamo plin svi mi nekoliko puta skuplje. I doma privatno, a i državne firme i institucije. Ovaj rat promijenio je puno toga. Jesmo neovisni o ruskom plinu, ali to je jako velika cijena koju plaća Europa. Je li to ono što smo mi željeli i što nam treba, to ćemo vidjeti u budućnost.
Kako ostvariti budući suživot s Rusijom jednom kad ovaj rat završi?
Najteže će biti Ukrajini, pogotovo održavati nekakve odnose i pitanje je u kojoj će to formi uopće biti. Naravno, sve ovisi o tome hoće li ili neće uspjeti osloboditi svoj teritorij. Kada se jednog dana počne ratovati za stolom, a prestane na bojištu, nadam se da će se situacija ipak relaksirati i da će svijet početi normalnije funkcionirati, da će se uspostaviti, primjerice, avionske i druge veze koje su pokidane prema Rusiji, da će poslovanje ući u neku normalu i tako dalje. Ako rat prestane za godinu ili dvije, i otvore se ti neki putevi, što onda, hoćemo li tada ponovno kupovati plin iz Rusije i po kojoj cijeni ili ćemo ga kupovati sa Zapada. Imamo konekcije koje nisu urušene osim Sjevernog toka i sve to funkcionira. Mislim da će Europa opet, ali korak po korak, ulaziti u odnose s Rusijom i da će to sve eventualno ponovno profunkcionirati, ali ne preko noći.
Nego mene zanima jedna sitnica objavljena u Jutarnjem, cp: "tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović novčanu naknadu s 2660 kuna prvo smanjio na 1500, poslije na 1190 kuna, a ročnicima je ukinuta i besplatna sportska oprema". To je rezultiralo gubitkom interesa i smanjenjem broja vojnika sa 17.000 na današnjih 7.000. Za koga ti Ante radiš? Za Hrvatsku sigurno ne!