Mislila je u Sarajevo, da studira žurnalistiku, ali joj se zanedalo. Ako je umjesno to baš tako reći, da joj se zanedalo, budući da je ljubav bila u pitanju. Udala se, narodila djecu, ostala na Grudi i u tom malom, precizno razgraničenom konavoskom svijetu, koji je poput kakvog otoka odijeljen od svih susjednih svjetova i mikrosvjetova. Tu je provela sljedećih četrdesetak godina, za kojih ne samo da su se po svijetu premetali veliki imperiji, a u nas se mijenjale države i preokretale ideologije, nego su se ljudi u sebi pretvarali u one koje su do jučer prezirali. Između 1979. ili 1980., kada je kanila u Sarajevo da studira žurnalistiku, i 2023., koja upravo ide svome kraju, proteklo je toliko vremena da se čovjeku učini da je nemoguće uspostaviti kontinuitet sa sobom i sa svojima. Ili da je kontinuitet moguć samo ako čovjek laže o sebi, i ako prihvaća onu konstitutivnu kolektivnu laž, koja omogućuje da se opkorači takvo jedno vrijeme. Srećom, postoje i ljudi koji se nisu mijenjali u skladu s poviješću i s većinskim oportunitetima, nego su nam, živeći svoje živote i misleći svojim glavama, stvarali ljekovitu iluziju životnih kontinuiteta.
Kate Bećir komunicira s grupom na savršeno artikuliranom i ispisanom lokalnom jeziku. To ljude onda navodi da i oni pokušavaju tako govoriti i pisati.
Otvori KEKS Pay
