Odnos Hrvatske prema Ukrajini, posebice prema ratu koji se tamo vodi, i samorazumljivo, prema Rusiji, puno je više od dnevnopolitičkih izjava, prepucavanja, simplifikacije i zloporabe tog sukoba da bi se pokazali politički mišići. Skidajući sloj po sloj, taj odnos je kompleksniji i značajniji od pukog svođenja na temu o tome treba li Hrvatska, primjerice, sudjelovati u obuci Ukrajinaca. Hrvatska je u odnosu prema Ukrajini jedna od rijetkih – a nećemo puno pogriješiti i ako kažemo jedina – država koja godinama, i prije početka posljednje etape ruske agresije u veljači ove godine, zadržava isti smjer, zagovara iste vrijednosti i šalje iste osude. Ako je nešto konstanta vanjske politike koju vodi Plenkovićeva Vlada, onda je to Ukrajina, i kad su druge države manje ili više skriveno prešutno odobravale razne aneksije teritorija i narušavanja međunarodnog prava, koji je temelj uređenog svijeta.
RAT U UKRAJINI
Hrvatska u globalnom plesu na žici: Jedni smo od rijetkih koji godinama zadržavamo isti smjer prema Ukrajini
Kad je rusko djelovanje u Ukrajini postalo problem, kad su sumnjivim i nelegalnim referendumima 2014. pod rusku kontrolu stavljeni dijelovi ukrajinskog teritorija – a to je bio pravi početak agresije – Hrvatska je bila u poprilično uljuljkanom stanju. Već neko vrijeme primjećivalo se kako neke aktivne vanjske politike gotovo da i nema – ostala su opća mjesta, kao naslonjenost na SAD, ali konkretne akcije i dinamike nije bilo. Tada je izgledalo kako je u Hrvatskoj, nakon što je ušla u NATO i u EU, nestao prioritet vanjske politike i ostalo je puko reagiranje ili pak nereagiranje na događaje. Vratimo se malo u tu 2014., pa i na funkcioniranje Hrvatske unutar Unije kojoj je tada pripadala.
Kad se sjetimo tko je 2014. bio predsjednik države, tko predsjednik vlade i tko ministrica vanjskih poslova, jasno je zašto tada nismo imali nikakve vanjske politike.