Ovo je mjesto bilo kao raj. Ljudi koji su tu živjeli nisu zaključavali vrata. A onda su 7. listopada 2023. kroz vrata kibuca nahrupile horde terorista i pretvorile ga u pakao, priča nam vodič kroz kibuc Nir Oz, raj u kojem je sedam do deset sekundi trebalo do skloništa, a svaki je dom imao sigurnu sobu. Tih sedam do deset sekundi svaki četvrti stanovnik kibuca nije imao. Toliko ih je ubijeno. I ne samo onih koji su ostali iza čeličnih vrata. Sigurne sobe nisu sigurne kad se nastamba zapali, u nekom trenutku postaje neizdrživo vruće, sve se otapa: instalacije, namještaj… ljudi. Da, mnogi su živi zapaljeni. Cijele obitelji, djeca... U naselju je bilo jako puno djece jer ovo su brojne obitelji.
Da nije ovako lijepo, možda ne bi bilo tako strašno. Ne. Ništa ne može smanjiti osjećaj užasa u pougljenjenim domovima, ni ptice koje nevjerojatno glasno cvrkuću, ni mirisni zrak s mjesta na kojima su ostali netaknuti buseni mirisnog cvijeća. Mačke su preživjele, debelo se i lijeno maze o noge posjetiteljima. Očigledno su navikle na dobar tretman.
Na dan pokopa Ronana Engela, 54-godišnjeg oca troje djece čije je tijelo vraćeno iz Gaze u sklopu sporazuma o prekidu vatre, posjetili smo mjesto na kojem je sve počelo prije dvije godine 7. listopada 2023., kibuc u kojem je živjela i obitelj Bibas čijeg 4-godišnjeg Ariela svijet danas pamti iz videosnimaka prije pokolja, na kojima trčkara kroz dvorište u Batmanovu kostimu. U njihovu razorenom domu još je maska, odijelce je na ulazu u dvoranu u kojem posjetitelji odaju počast žrtvama.
Na ovakvom mjestu krik vas uplaši. Pa i kad je krik sreće, onaj najjači kad agonija prijeđe u olakšanje. Krik Sylvije Cunio, majke Davida i Ariela, koji su u zadnjoj razmjeni pušteni na slobodu nakon dvije godine zatočeništva. Došla je na sprovod Ronanu Engelu i grli se sa starim prijateljima koje sreće prvi put nakon povratka njezinih sinova. Ovdje se svi raduju i tuguju istodobno. Sreća zbog preživjelih, duboka tuga zbog stradalih. Neki su utihnuli i ne mogu izustiti ni riječ, drugi ne prestaju govoriti, svjedoče užase svima koji ih žele slušati. I onima koji ne žele. Njima najviše.
Supruga Ronana Engela i njegove dvije kćeri, Mika i Yuval, oprostile su se od muža i oca. I one su bile u zatočeništvu, oslobođene u prvoj razmjeni. Oslobođeni talac Alon Ohel vratio se za klavir nakon dvije godine provedene u zatočeništvu Hamasa. Na zgarištu Nir Oza ostao je i „kostur“ izgorjelog klavira. Još je tamo.
U trenutku kad me ovo mjesto lomi, nailazim na par koji mi bez riječi prilazi u zagrljaj. Nemaju veze s Nir Ozom, volonteri su iz Nizozemske. – Budite jaki – kažu. – Život mora pobijediti smrt. Samo prenosite istinu. Am Yisrael Chai…
Dok se vozimo prema mjestu tragedije na festivalu Nova, Engelov je sprovod već završen, mediji prenose riječi njegove udovice, pokušavam užas izbrisati njezinom zadnjom rečenicom… „Život uz tebe bio je avantura – pun ljubavi, smijeha, kaosa, prijatelja i glazbe. Sada je kuća tiha. Pokušavamo biti malo poput tebe. Svaki osmijeh Toma, Mike i Yuvala je djelić tvog. Zato se ne opraštamo, samo se vidimo s druge strane. Uvijek gledaj na svjetliju stranu života.“
FOTO Kibuc Nir Oz, mjesto koje su napali teroristi
Otvori KEKS Pay
Strašno. Nema mira dok "palestinski" teroristi i njihova ideologija ne budu posve poraženi. Am Yisrael Chai!