Tako je to s diktatorima. Čine se sigurnima, sve do trenutka kada to više nisu. A to je kada se njihova vlast počne urušavati. Kada se to počne događati, njihova je propast u pravilu brza i nezaustavljiva, najčešće krvava i brutalna. Diktatori rijetko umiru prirodnom smrću. Diktature su izvana uvijek čvrste i stabilne, ali iznutra su trule i nose klicu vlastite propasti. Poznato je da diktatori sve do samog kraja uživaju nevjerojatno visoku potporu naroda. Tako je bilo sa Saddamom Huseinom i Moamerom Gadafijem, pa čak i s Nicolaeom Ceauşescuom, koji je neposredno uoči revolucije i svoje likvidacije uživao potporu višu od 90 posto stanovništva, iako je upitno koliko su tadašnja ispitivanja javnog mnijenja bila pouzdana. Međutim, i to potvrđuje da, kada su diktature u pitanju, pad obično dolazi brzo i naprasno. Kada se pojave prve pukotine u diktatorskoj konstrukciji, onda se te pukotine brzo produbljuju i ubrzo postaju fatalne. A te su pukotine najčešće rezultat neke nepromišljene i iracionalne odluke diktatora, zato što je u pravilu riječ o psihopatima koji s vremenom postaju sve iracionalniji.
usporedite vuckov intervju sa tiskovnom konferecijom milanovica i sve ce vam biti jasno