Demokracija je loš oblik vladavine, ali ne znamo bolji. Tu je rečenicu svojevremeno izgovorio Winston Churchill, bivši britanski premijer i jedan od posljednjih pravih državnika u Europi, a i šire. A koliko je, izgovarajući tu rečenicu prije 70-80 godina, bio dalekovidan, jasno je svakome tko se osvrne oko sebe i pogleda svijet u kojem živimo. U Europi trenutačno bjesni rat iako se mislilo da je nakon završetka Drugog svjetskog rata naš kontinent jednom za svagda završio s ratnim strahotama.
Svijet, globalno gledajući, ulazi u vrlo nesigurna vremena u kojima, osim ratnih razaranja, prijete pandemije, nestašice hrane, astronomske cijene energenta, nove recesije i ekonomske krize... Ljudska prava, poglavito ranjivih skupina, za koja smo mislili da su zacementirana jer se netko nekad za njih izborio, u regresiji su. I kao šlag na torti sve se češće događa da dobro organizirane ideološke ili lobističke skupine, koje su u svakom društvu, ako ćemo biti iskreni, manjina, svoje ideje i stavove ne samo da nameću drugima već ih uspijevaju ozakoniti, mijenjajući tako javne politike. Odnosno uspijevaju ih pretvoriti u neku vrstu novih javnih politika koje, jednom ozakonjene, odlukom sudova postaju obligatorne za sve, iako takve odluke nisu proizašle iz volje birača koji su na izborima izabrali ono što su smatrali ako ne najboljim, onda barem manjim zlom među onim što se nudilo.
Toliko ti aspekata,a koliko je pozitivnih nabrojano? Kod Večernjeg nije ni čaša ni potpuna ni poluprazna nego izgleda bahato razbijena.