Svatko tko je, radeći u Večernjem listu, poznavao Damira Kolenka može vam ispričati neku osobnu anegdotu vezanu uz njega. I neće to biti isforsirana i dorađivana skazanja, a kamo li uvredljive, maliciozne naizgled dogodovštine u kojima je netko nekome "spustio", ponizio ga, učinio ciljem vica s predumišljajem. Ni govora. To su sve redom gotovo pa dječačke minijature iskrenog duha što se nije trudio biti veći od života, ali je život činio većim zbog autentične začuđenosti. Dado, kako smo ga zvali, nije pokušavao na silu nasmijati ni nasilno ismijati, nije bježao od autoironije, nije se prikazivao nepobjedivim i nije svoju ranjivost transformirao u fatamorganu herojske žrtve. Nikada nije tvrdio da zna rješenje i odgovor za sve, ali je pokušavao da ne stvori novi, dodatni problem. I uvijek mi se činilo, kod svakog susreta i razgovora, ciljanog ili sporadičnog, poslovnog ili neformalnog, da u njegovoj namjeri pojednostavljivanja života leži esencija odgovora na ono što život jest – jednostavna i lomna konstrukcija kojoj je svaki sljedeći dan moguća prekretnica prema vječnosti.
Novina će biti još neko vrijeme kao spomenara pisane riječi koja je na papiru zvučala kao dokument
Otvori KEKS Pay
