Samo u Parizu predstava “Orgije tolerancije” redatelja Jana Fabrea i njegove kazališne družine Troubleyn prošlog tjedna prikazivala se šest dana zaredom. Dvorana Gradskog kazališta od 800 mjesta bila je dupkom ispunjena, a svake je večeri 200 ili 300 ljudi ostalo vani.
– Potvrdili smo da smo napravili veliku i kvalitetnu predstavu. Moram kazati da je ipak riječ o Janu Fabreu i njegovu kazalištu – kaže Goran Navojec koji s Katarinom Bistrović-Darvaš i Ivanom Jozić glumi u toj svjetskoj hit-predstavi.
Do sada su s njom proputovali Čile, New York, Düsseldorf, Frankfurt, Pariz, a pred njima je i večerašnja izvedba u Glasgowu. Slijedi London, Seattle, Montreal, Tokio, Atena, Avignone, Beč i premijerna izvedba u Hrvatskoj – na Dubrovačkim ljetnim igrama. Silan uspjeh predstave Goran komentira:
– U “Orgijama” ne postoje uloge kao u klasičnim dramskim predstavama, nego se kroz slike progovara o banalnim stvarima današnjice; koliko se borimo za naziv vode koju pijemo, a istodobno ljudi u Africi umiru od žeđi. Dotiče se i orgija nacionalizama, kozmopolitizma – priča Navojec.
Predstava je napravljena i kao kritika potrošačkog društva. U cijelosti je nastala iz glumačkih improvizacija, koje daju odgovore na pitanja što sami podrazumijevaju pod orgijama, a što pod tolerancijom.
– Ono što mi toleriramo, druge zemlje ne bi. Zanimljiva mi je i granica naše tolerancije pogrešaka političara. Nemamo naviku izlaženja na ulice, svi naši protesti svode se na priče na šanku, grintanje u obitelji. Nema ni nekadašnje studentske snage. Poražavajuće je da su samo srednjoškolci izašli na ulice i izborili se za svoja prava. Trebali bi svima biti primjer. A pitanje dokle seže naše orgijanje u toleriranju bilo čega i dalje je bez odgovora – kaže Goran.
Budući da je redatelj Jan Fabre okupio glumačku ekipu sa svih strana svijeta, predstava se govori na engleskom, ali čuje se i hrvatski, švedski, francuski jezik. O suradnji s Fabreom, koji je na glasu kao zahtjevan redatelj, Navojec kaže:
– Radoholičar je, no s takvima sam već radio: Paolo Magelli, Janusz Kica, Eduard Miller... svi oni mogu dugo vremena provesti u kazalištu i raditi, ali to mogu i ja – uzvraća Navojec. (p.s)