Težak tjedan za vladajuće. Prodaja Dukata pretvorila se u svojevrstan
case-study nad pitanjem što učiniti kad ti
strateški važna proizvodnja pred nosom prelazi u ruke
stranaca. U situaciji u kojoj se transformacija iz državnog u privatno
vlasništvo još vidi kao spas za nacionalnu
ekonomiju, odjedanput se otvara pukotina koja kroz koju se vidi sva
imperfektnost toga modela. Ne samo za zaposlenike koji se preko noći
nađu pod vlasnikom s posve suprotnim poslovnim ciljevima nego i za
vladajuću strukturu.
U mljekarsku proizvodnju ulažu se stotine milijuna državnih kuna da bi
se mljekarstvo ponovno čvršće nastanilo u hrvatsko
gospodarstvo. Od mljekarstva žive deseci tisuća obitelji u Hrvatskoj,
od kojih, pretpostavljam, vladajući HDZ i na ovim izborima želi dobiti
glasove. Nije sasvim nevažno ni to što se dobar dio javnosti
još sjeća mutnih političkih okolnosti u kojima su KV vozači
postajali veliki poduzetnici iako nakon tolikih godina više
nema smisla trošiti društvenu energiju na
nešto što je poput vraćanja paste u tubu.
Došlo je do gibanja u svim smjerovima. Polančec
praši u Pariz, gdje razgovara s ljudima iz Lactalisa. Luka
Rajić iz Švicarske silazi u bjelovarsku provinciju da bi
razgovarao sa šeficom HSLS-a. Sanader u Zagrebu umiruje
ostale privatne poduzetnike koji su se uskomešali
vidjevši da Vlada reagira kad netko iz njihovih redova želi
prodati svoje vlasništvo. Istodobno, pod ruku s Vindijom,
poručuje proizvođačima mlijeka da se ne moraju bojati za otkup. Mesić
sa svog brijega poručuje Vladi da Luki Rajiću predloži projekte za
ulaganje dvije milijarde kuna, valjda da bi ovaj zašparao na
financijskom consultingu. Sve u svemu, fina zbrka od koje bi mogla biti
i jedna dugoročnija korist, ako bi Vlada ekonomsku pamet, svoju ili
iznajmljenu, svejedno je, upregnula u pobliže definiranje
strateških nacionalnih interesa u gospodarstvu.
Zašto ne bismo napokon vidjeli popis tvrtki iz kojih se
država ne bi trebala do kraja povući. I zašto se ne bi
konkretnije govorilo o socijalnoj odgovornosti poduzetničkog sektora,
pogotovo onog nastalog na društvenom vlasništvu.
Rajić slovi kao dobar poslodavac, no još ne znamo kakav će
biti biti francuski Lactalis.
U istom tjednu, europski pučani iznevjerili su u vanjskopolitičkom
odboru Europskog parlamenta svog stranačkog prijatelja Sanadera i nisu
htjeli glasovati za amandman u kojem se spominje mogućnost arbitraže za
hrvatsko-slovenski spor oko granice. Interese Hrvatske u tom je smislu
gurao austrijski socijalist Swoboda, kojem je ovdašnji
politički partner SDP. Vijest je dobra za euroskeptike i Sanaderove
protivnike, jer to može izgledati kao da se suši grana na
kojoj je bazirao svoj najjači adut – proeuropsku vanjsku
politiku. Poslovica veli da jedna izgubljena bitka ne znači i da je
izgubljen rat, no bojno polje za Sanadera uoči izbora svakako se
širi s vanjske na unutarnju politiku, pri čemu nasuprot
njemu sada staju i dojučerašnji saveznici.
Pozivanjem Luke Rajića u Bjelovar, pred kamerama kojih nije bile dok je
dolazio u Banske dvore, HSLS je u slučaju prodaje Dukata spretno
poentirao za sebe.
HSP je s filmom o Đapiću definitivno zaoštrio prema
Sanaderu, vjerojatno procjenjujući da bi na vlast mogao doći i bez
velikih stranaka. U filmu se, naime, govori da je politika koja se vodi
zadnjih šest-sedam godina loša, što
ilustriraju kadrovi u kojima su Sanaderova i Račanova vlada.
Sadašnjoj vlasti vanjska politika diktira unutarnju, a kad
HSP dođe na vlast, bit će obrnuto, poručuje Đapić. Sa svojom uvjetnom
proeuropskom politikom Đapić se isključuje iz Sanaderova Saveza za
Europu i s tom kartom uzima novi snažan zalet prema nezadovoljnim
biračima HDZ-a.
BEZ KRINKE
Težak tjedan za Sanadera