Velika je to rijetkost, no ipak se događa. A ovaj put svakako i zasluženo. Jer, da John Goodenough ove godine nije dobio Nobelovu nagradu, postojala je ozbiljna opasnost da je više ne dobije. Gospodinu je, naime, 97 i time je postao najstariji nobelovac u povijesti.
A teško da je netko svojim izumom toliko promijenio današnji svijet kao fizičar koji je svoj rad na litij-ionskoj bateriji dovršio radeći na teksaškom sveučilištu u Austinu. Odnosno posljednji koji je to učinio na tako spektakularan način bio je – Nikola Tesla. Rekli bismo da ipak ne pretjerujemo u takvoj ambicioznoj tvrdnji jer litij-ionska baterija omogućila je da tehnologija postane mobilnom. Da se sa stola premjesti u džep, da elektromotor konačno na efikasan način zamijeni motor s unutrašnjim sagorijevanjem. Danas je prof. Goodenough i dalje aktivan pa je i Nobelovu odboru trebao određen napor da ga dobije na telefon i priopći mu kako je postao laureatom, a uz titulu ide i trećina od 833.000 eura, koliko iznosi ovogodišnji fond za dobitnike još najutjecajnije nagrade za znanost u svijetu.
– Iznimno sam zahvalan za tu čast, to je zaista odlično. Ali i dalje sam ista osoba kao i prije toga – rekao je prof. Goodenough novinarima Naturea kada su ga konačno uspjeli locirati u Londonu i dobiti na telefon.
Vojni meteorolog
Mnogi će se složiti da je Nobel za litij-ionsku bateriju dobrano zakasnio jer prenosiva revolucija već odavno ide punom brzinom. Pročitali smo i jednu anegdotsku primjedbu – vjerojatno je većina ljudi ovu vijest pročitala na nekom uređaju napajanom upravo strujom iz litij-ionske baterije. Kasnih 70-ih i 80-ih, dakle u vrijeme velike naftne krize, John Goodenough razvio je ponovo punjive baterije s katodama koje su mogle pohranjivati ione litija. To je znatno popravilo gustoću energije, a litij-kobaltov oksid ostaje najboljim materijalom za litij-ionske baterije. Londonski The Times iskopao je jednu vrlo zanimljivu činjenicu o profesoru zbog kojega danas možemo koristiti uređaje poput laptopa ili smartphonea.
Prije 33 godine napustio je Oxford bojeći se da će ga umiroviti sa 65.
– Nisam se želio umiroviti. U Teksasu ne traže od tebe da prestaneš raditi kada dosegneš određene godine. To je budalasto. Bedasto je tražiti od ljudi da odu u penziju. Odradio sam još 33 dobre godine nakon što su me u Engleskoj otjerali u mirovinu. Zato sam i otišao. I danas radim svakoga dana – rekao je prof. Goodenough The Timesu. Toliko, dakle, o mirovinskoj reformi, pokazano na slučaju jednog nobelovca, najstarijeg do sada. U službenom se Goodenoughovu životopisu navodi da je rođen u Jeni u Njemačkoj 1922. godine, a doktorirao je na Sveučilištu u Chicagu 1952. godine. Nastavio je na MIT-u gdje radi i naš Marin Soljačić, a onda se preselio u oxfordski Laboratorij anorganske kemije koji je i vodio.
Njegovo sveučilište UT Austin otkriva kako je upravo na Oxfordu prof. Goodenough ostvario to svoje najveće otkriće zbog kojega je ove godine dobio Nobelovu nagradu. Dogodilo se to kada je američka vlada prekinula financiranje laboratorija Lincoln na MIT-u gdje je radio. Pozvan je u evaluacijski panel koji je organizirao Ford ne bi li razvili uređaj za pohranu energije u automobilima. Zainteresiralo ga je, a prilika da svoje ideje razvije stigla je na Oxfordu. Danas je na sveučilištu u Austinu aktivan kao predavač. Iako mu je 97, i dalje nastavlja sa svojim istraživanjima te razvija inovativne materijale i koncepte baterija s istraživačima u svojem laboratoriju. Ponajviše je koncentriran na solid-state baterije, odnosno baterije s krutim elektrolitom koje su daleko sigurnije. Međutim, da je nije dobio za litij-ionsku bateriju, Johnu Goodenough mogli su možda bez previše razmišljanja dodijeliti Nobelovu nagradu i za nešto drugo.
Znate li što je RAM, odnosno random access memory? To je također nešto što se nalazi u uređajima koje pogoni ista ona litij-ionska baterija. Tehnički, s javne enciklopedije, RAM je memorija s nasumičnim pristupom, oblik primarne računalne memorije čijem se sadržaju može izravno pristupiti, za razliku od sekvencijskih memorijskih uređaja kao što su magnetne vrpce, CD i DVD diskovi te tvrdi diskovi, u kojima pristup određenom sadržaju ovisi o položaju čitača. Time se ovogodišnji nobelovac za kemiju bavio na MIT-u 1950-ih pa ga je zbog toga to nadaleko poznato sveučilište svrstalo na popis sedam najznačajnijih svojih izumitelja starijih od 70 godina. A na toj je listi još jedan nobelovac koji je danas i stariji od Goodenougha, 99-godišnji Charles Townes koji je nagrađen za izum lasera.
Jasno, nisu RAM i litij-ionska baterija jedino što se američkom profesoru priznaje kao vrhunsko dostignuće, tu je nekoliko pravila iz područja magnetizma, a onda i ključna otkrića u razvoju spomenutih solid-state baterija. Posebno je zanimljiva njegova ratna povijest. Za Drugog je svjetskog rata bio vojni meteorolog u čemu je iskazao znatnu sposobnost.
Eisenhower kasnio 6 minuta
Zadatak mu je bio proračunavanje točnog vremena dolaska za letove ključne za ratne napore. Jednom je tako uspio i samog generala Eisenhowera prizemljiti u Pariz samo šest minuta kasnije od predviđenog vremena, a zapovjednik savezničkih snaga letio je s Newfoundlanda.Što se litij-ionske baterije tiče, iako je u njezin razvoj bilo uključeno više uspješnih znanstvenika, nitko ne spori da je odbor za dodjelu napravio pravi izbor. M. Stanley Whittingham, koji je danas na State University of New York u Binghamtonu, radio je za naftnu kompaniju Exxon kada je otkrio materijal iznimno bogat energijom koji je upotrijebio za stvaranje inovativne katode u litijskoj bateriji.
Stvar je bila u tome da titanov disulfid na molekularnoj razini ima prostor koji može primiti, odnosno interkalirati ione litija. Anoda baterije dijelom je bila napravljena od metalnog litija, koji ima veliki kapacitet otpuštanja elektrona. Whittinghamova je baterija ipak bila preskupa za proizvodnju, a i nesigurna, često je znala – eksplodirati. No Whittingham je postigao dovoljno da zainteresira Goodenougha koji je ideju ponovnog punjenja i prihvatio i razvio. Japanski znanstvenik Akira Yoshino sa Sveučilišta Meijo iz Nagoye uspio je, koristeći se Goodenoughovom katodom stvorenom korištenjem metalnog oksida, napraviti prvu komercijalnu litij-ionsku bateriju početkom 80-ih godina.
