Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Nogomet

Unuk hrvatskog velikana otkrio: Djed je osjetio patnju i glad, ali nagrade nikada nije primao

– Jednom je uslijed žestoke nogometne rasprave sa Stankom Poklepovićem sletio s ceste. Oni su bili fanatici – prepričao je Roko Kurtović
08. siječnja 2021. u 07:00 3 komentara 9196 prikaza
Foto: Zeljko Hladika/24sata/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Roko Kurtović (38) treću je godinu trener u Hajduku, vodi starije pionire, a njegova nogometna priča mogla je biti sasvim drukčija. S unukom legendarnog hrvatskog trenera Tomislava Ivića porazgovarali smo u solinskom hotelu President.

Rocco Žiković PAO NOVI REKORD Priča o dječaku iz Pule zapanjila sve u regiji, i Srbi priznali da su Hrvati nenadmašni majstori

Prisjetio se kraja osamdesetih i prvih kontakata s loptom pod paskom Ivice Matkovića. Dres Ronalda Koemana u kojem je kao klinac oduševio Matkovića danas je samo lijepa uspomena iz djetinjstva koje je rat na ovim prostorima početkom devedesetih usmjerio prema Francuskoj.

– Roditelji su me tada poslali u Marseille gdje je djed trenirao Olimpique. Tamo sam proveo godinu i pol dana. Išao sam u francusku školu. U Marseilleu je tada igrao legendarni napadač Jean Pierre Papin. Djed mu je tijekom jednog treninga kazao: ‘Ajde, pričuvaj mi unuka...’ Ja sam mu na treningu pucao penale. Upoznao sam tada i Bernarda Tapiea, tadašnjeg predsjednika kluba.

Nakon toga s djedom sam živio u Lisabonu, u doba kada je bio trener Benfice. Molio sam ga da me vodi na treninge. Nakon nekoliko godina vratio sam se u Hajduk, ti dečki su me odlično prihvatili. Prošao sam cijelu Hajdukovu školu, a bio sam u generaciji s Darijem Srnom, Marijem Carevićem, braćom Vitaić, Tonijem Golemom koji je sada pomoćnik Bori Primorcu...

Kao kadet Hajduka prošao sam čak i pripreme s reprezentacijom Emirata. Nije me djed štedio. Imao sam puno problema sa zglobovima. Djed je gledao moje utakmice i bio je zadovoljan. No nisam mu dao da me gura – počeo je Roko. 

“Razmišljao sam do tri ujutro”

To nije bilo baš mudro?

– Bilo je katastrofalno. Sada i ja to znam kada gledam iz ove perspektive jer u nogometu je teško uspjeti ako nemaš nekoga. Menadžeri se nisu miješali jer su smatrali da će me djed pogurati. Postojala je opcija da me odvede u Standard iz Liegea, no nisam pristao. No, kako sam ostao barem sam upoznao suprugu, to je pozitivno. Možda nisam bio toliko ni ambiciozan jer sam imao sve. A kada danas samo vidim koliko su djeca u Hajduku ambiciozna... Nikada nisam bio takav. Nisam bio loš igrač, djed mi je rekao da sam bio odličan.

Alex Apolinario Počivao u miru Iz bolnice stigla tužna vijest: Umro je mladić koji se iznenada srušio usred utakmice

Je li mu žao što nije bio ambiciozniji?

– Nisam imao fizičkih kapaciteta. Igrao sam na poziciji lijevog bočnog i tu sam se ‘krpao’. Nisam želio biti prosječan. Nije lako biti unuk Tomislava Ivića. Nikada nisam uživao u nogometu, imao sam pritisak uspjeha i velikih stvari, to te pokopa. Žao mi je, ali trenerski posao puno mi je draži nego onaj igrački.

Nakon što je položio za trenersku B-licenciju, istoga dana dobio je tri ponude za posao.

– Zvao me Franko Bogdan u Adriatic, Luka Vučko u Primorac i Krešo Gojun u Hajduk. Na prvu sam odbio Hajduk. Odmah su me htjeli poslati u Sinj na juniore, no htio sam raditi s mlađim kategorijama i otišao u Primorac. Vrlo brzo htjeli su me vratiti u Hajduk i prije tri godine sam preuzeo starije pionire.

Kada razmišlja o budućnosti, naravno da se sjeti djeda...

– Uvijek se sjetim njegovih početaka. U Beogradu je završio školu i dobio posao u NK Splitu. No, nakon nekog vremena prihvatio je posao u Hajduku za manju plaću, iako je imao kredit i jedva spajao kraj s krajem. No smatrao je da će se u Hajduku brže izgraditi. Često mi je znao kazati da znanje iz knjiga, odnosno teorija, ništa ne znači bez prave prakse. U njegovoj filozofiji važno je bilo stvoriti momčad, a individuu. Ponekad bi mi tihim glasom priznao: ‘Pa ni ja ništa nisam znao kada sam počeo...’

Sigurno ima i trenerskih uzora?

– Naravno da je djed na prvom mjestu. Satima bismo razgovarali o nogometu, dok me glava ne bi zaboljela i dok bih mogao stajati na nogama... Jednom smo za Badnjak pričali o nekoj situaciji iz igre. “Što ti misliš o tome?”, upitao me. Rekao sam svoje mišljenje, a sutradan mi je kazao: “Sinoć sam do tri sata razmišljao o našem razgovoru. Ono što si kazao je dobro, no imam još bolje rješenje...”. To je bio moj djed.

Bruno Lončarević SKUPLJA SE POMOĆ Strani mediji se raspisali o mladiću iz Petrinje, fascinirani su njegovom pričom

Prisjetio se zatim jednog posebnog događaja iz 2005. godine.

– Bili smo na finalu Lige prvaka u Istanbulu između Liverpoola i Milana. Bio je jako nervozan jer smo upali u prometnu gužvu. Izišli smo iz taksija i pješice otišli do stadiona. Čim je osjetio huk tribina, odmah mu se raspoloženje popravilo. Pozdravio se s Aimeom Jacquetom, bivšim francuskim izbornikom i svjetskim prvakom.

Na poluvremenu utakmice Milan vodi 3:0, on na brzinu, na 3-4 papirića, napravi analizu i mene bocne: ‘Nema šanse da Liverpool okrene utakmicu...’ Obojica smo bili za Milan. Ispod nas je sjedio i Maradona. Iako je Liverpool okrenuo, on je procvjetao zbog takvog festivala nogometa. Cijeli život je radio na sebi, on je moj pravi uzor. Ne trudim se biti on, ali dosta smo karakterno slični.

Ivić je stalno proučavao nove stvari.

– Jednom me prilikom, nakon povratka iz Emirata, nazove i kaže: ‘Dali su mi laptop, dođi mi pokazati kako to radi...’ Tada je imao 72 godine, a ja sam mu objašnjavao osnovne pojmove: Ovo je enter, space, ovo veliko i malo slovo...’.

Pod svoje zadnje dane nije se micao od televizora. Gledao je utakmicu za utakmicom. Rekao mi je: ‘Znam kakav će se nogomet igrati za 20 godina...’  Toliko je bio ispred vremena. Osim njega cijenim Alexa Fergusona i Josea Mourinha koji je učio od djeda.

Puno se priča o tome koliko je Mourinho cijenio Ivića.

– Putovali smo skupa u Londonu. Igrale su se dvije utakmice, Chelsea – Barcelona i Bayern – Arsenal. Mourinho je sreo djeda na stadionu i toliko se raspričao da je zakasnio na protokolarni dio utakmice. Ma nebrojeno puta su djeda zvali veliki svjetski treneri prije najvažnijih utakmica. Tražili su savjete.

Milica Dabović PRODAJE POLOVNU ODJEĆU O njoj je brujila Hrvatska, a sad je u teškoj situaciji: Nemam plaću, samohrana sam majka...

Roko je donio više od stotinu rukom pisanih stranica o Hajdukovim pripremama za čuvenu utakmicu protiv Hamburgera.

Najvažnije je napraviti čovjeka

– Rukopis je Špacin (Stanko Poklepović, op. a.), a ideje su zajedno razrađivali on i moj djed. Njih dvojica su se iznimno cijenili. Bio sam prije nekoliko godina kod Špace i vidio kako iz rukava ‘štanca’ ovakve nogometne skripte. Njihova zajednička energija bila je sudbinska, a nogometne debate neponovljive. Jednom su se skupa vozili automobilom i uslijed žestoke nogometne rasprave djed je sletio s ceste. Oni su bili fanatici.

Ivića su doživljavali kao genijalca u svom poslu, njegov nadimak Napoleon govori sve. A kojom bi riječi Roko opisao svog djeda?

– On je bio brižan. Najvažnija mu je bila briga o obitelji. Odrastao je u siromaštvu, nije imao oca, odgajala ga je majka koja je u Ambasadoru radila dvije smjene. Mislim da ga je bio strah tog siromaštva jer je osjetio patnju i glad.

Je li djed htio da Roko bude nogometaš?

– Htio me povesti sa sobom. To mi puno znači. Motivirao bi me, jednom kada me zatekao da se izležavam na plaži, došao je i kazao: ‘Što se tu izležavaš, ajmo 100 trbušnjaka...’. Jednom sam ga slučajno sreo u Pragu na svojoj ekskurziji. Dao mi je tisuću eura, pozdravio me i otišao gledati nekog igrača za belgijsku ligu.

Uvijek bi me ispitivao o igraču, prije nego bi ga dalje preporučio. Puno je pomagao igračima koji su mu kasnije na kućni prag donosili nagrade, no on nikada nije htio uzeti bilo što. Među njegovim mislima koji je zapisivao, ostala mi je jedna: ‘Najvažnije je kada od nekoga napraviš čovjeka...’. Puno ljudi je dolazilo k njemu po savjet, od Slavena Bilića, Zlatka Kranjčara...

'MI SMO HRVATI' Englezima nije jasno zašto sportaši rođeni u BiH igraju za Hrvatsku, vatreni im sve objasnio

Kada smo već kod zapisa, u pripremi je knjiga.

– Boris Vrdoljak Mandeta intenzivno radi na knjizi o mom djedu. Ima mnogo djedovih zapisa, treninga, razmišljanja... Štivo će biti zanimljivo – zaključio je Roko. 

'OSTAO SAM PAF'
Aleksandar Stanković ispričao kako mu se upucavao Neven Ciganović: 'Bilo mi je neugodno'
Croatia osiguranje
Podrška poljoprivrednicima
Kako domaće osiguranje podupire razvoj poljoprivrednika i domaće proizvodnje
  • Avatar manjejeviše
    manjejeviše:

    Kad u bivšoj Jugi gdje je gazdovala Zvezda i dijelom Partizan u Kup natjecanju gdje se igrala samo jedna utakmica uzmeš 5 naslova uzastopno onda si stvarno trenerski čarobnjak.

  • zivko1:

    Ivić je bio legenda najbolji trener Blažević je bio drugi sjetimo se utakmice Italija- Hrvatska koju je vodio Ivić.

  • kaptol:

    Dobro si i uspio u zivotu mnogi nasi nisu imali djeda samo su culi mozda za Djeda mraza