U Tsalenjikhi, malom gradu na zapadu Gruzije, nogomet se uči u dvorištima, na neravnim površinama, između kuće i rijeke, gdje improvizacija često vrijedi najviše. Tamo je odrastao Khvicha Kvaratskhelia, 25-godišnji lijevi krilni napadač Paris Saint-Germaina te jedan od najboljih nogometaša svijeta u ovom trenutku.
Jabuke na šiljcima
Jedan od problema pri odrastanju bile su željezna vrata na kraju "igrališta". Šiljci na vrhu redovito su bušili lopte. Njegov otac Badri Kvaratskhelia to je dobro znao iz vlastitog iskustva. "Sjećam se kako sam plakao svaki put kad bi lopta puknula", govorio je. Kada je upozorio sina da pripazi, činilo se da će se povijest ponoviti.
Ali Khvicha nije reagirao upozorenjem, nego rješenjem. Na svaki šiljak stavio je jabuku. Lopta bi udarila u njih i odbila se natrag. Jednostavno, učinkovito, gotovo dječački logično. Taj prizor Badri nikada nije zaboravio. Svakog ljeta priča se ponavljala; jabuke na vrhu, lopta u igri, a dvorište bez trave jer se igralo od jutra do mraka. "Cijeli dan, cijelu večer, samo je igrao", kazao je otac.
Obitelj dolazi iz Samegrela, regije koja u Gruziji ima snažan identitet. "Ljudi su odavde pametni, vrlo kreativni. Mi smo planinski ljudi. Ako se rukujemo, to vrijedi", objašnjava Badri. Taj mentalitet zrcali se i u Khvichinom nogometu. Direktnost, hrabrost i spremnost da se riskira bez previše razmišljanja.
Djetinjstvo je uglavnom proveo u glavnom gradu Tbilisiju, koji nije idealan za razvoj tehničara u klasičnom smislu, ali stvara igrače koji se znaju snaći. Mali betonski tereni, gužva, stalni pritisak. "Okružen si sa šest ili sedam igrača, nema prostora. Moraš brzo donositi odluke. Ako padneš, ozlijedit ćeš se, zato ostaješ na nogama", kaže Badri. Upravo je tu oblikovan njegov stil, uspravan, stabilan, s kontrolom lopte u punoj brzini.
Majka Maka Kvaratskhelia pamti slike koje su bile svakodnevne u njegovu odrastanju. "Kad je počeo hodati, hodao je s loptom. Kad je išao spavati, spavao je s loptom." Navečer bi ga tražila po kvartovima. "Išla bih od igrališta do igrališta dok ga ne bih pronašla. Uvijek je bio negdje dalje nego što sam mislila."
Postojala je i druga dimenzija njegove igre. "Nikad nije igrao samo radi zabave. Ako bi izgubio loptu, odmah bi se vraćao, pomagao obrani", kaže majka Maka. Taj rad bez lopte poslije će postati važan dio njegove igre na najvišoj razini.
U kući se čuva i jedna VHS kazeta koju je Maka snimila dok je Badri igrao u inozemstvu. Na njoj otac zabija tri gola za azerbajdžanski FK Shamkir u kvalifikacijama za Ligu prvaka protiv latvijskog Skonta iz Rige. Khvicha je te scene gledao i ponavljao. Slobodni udarci, kretanje, udarac, sve je pokušavao kopirati i ponoviti, satima, dok pokret ne bi postao automatski.
Njegovi fizički potencijali bili su vidljivi rano. Kao dijete mogao je trčati ravno punom brzinom i naglo promijeniti smjer bez usporavanja. Kratko je trenirao džudo. "To je brz sport, ako zakasniš sekundu, završavaš na podu. Trener je odmah vidio njegove reflekse", prisjeća se Badri. Upravo ta brzina reakcije poslije će postati temelj njegova driblinga, koji često izgleda kao serija sitnih, preciznih odluka u djeliću sekunde.
Prvi ozbiljan korak napravio je u Dinamo Tbilisiju. Skaut Temur Ugrekhelidze primijetio ga je na turniru za djecu. "Bila je to hrabrost. Uvijek je išao naprijed. Izgubi loptu pet puta i šesti put opet ide jedan na jedan", kaže Ugrekhelidze.
Ipak, u ranim godinama nije bio najveći talent u generaciji. Fizički slabiji, tanak, često u sjeni drugih. "Zuriko Davitashvili bio je bolji u tom razdoblju. Kvara je imao vještinu, ali nije bio razvijen", priznaje trener Levan Gvantseladze. Nije igrao sa starijima kao mnoge današnje zvijezde, ostajao je u svojoj kategoriji i napredovao sporije, bez prečaca.
Obitelj je u tom razdoblju prolazila kroz teške trenutke. Otac je morao ostati u inozemstvu, majka se vraćala u Tsalenjikhu. Novca nije bilo mnogo. "Dala bih mu nešto novca za turnire, ali nikad ga nije trošio na sebe. Vratio bi se i potrošio na braću, prijatelje ili bi nekoga odveo da nešto pojede", kaže Maka Kvaratskhelia.
Veliku ulogu imao je trener Vladimer Kakashvili. "Vidio sam da ima problema izvan terena. Uspio sam ga smjestiti u akademiju. To mu je dalo red, mogao je trenirati, ići u školu i fokusirati se na nogomet. U takvom režimu trenirao je i po dva puta dnevno, što je ubrzalo njegov razvoj", kaže.
Proboj se dogodio na turniru "Vitali Daraselia". Ušao je u momčad u zadnji trenutak, bio je mlađi od ostalih. "Bio je otkriće turnira", kaže Kakashvili. Nakon tog turnira njegovo ime više nije bilo nepoznato izvan Gruzije, skauti su ga počeli pratiti.
Ubrzo je stigao i profesionalni nogomet. U Lokomotiv Moskvi zaradio je prvi ozbiljan novac. Taj novac imao je posebnu težinu. Omogućio je operaciju srca njegovu ocu, operaciju koja je Badriju spasila život. "Nije se dvoumio", kaže otac Badri.
Ne zaboravimo ni priču iz 2018. i 2019. godine kada je Kvara zamalo postao igrač Hajduka. Sve je to počelo 2018. kada je tadašnji Hajdukov skaut Mario Brkljača primijetio mladog Gruzijca. Brkljača je detaljno analizirao 17-godišnjeg igrača koji je nastupao za gruzijskog prvoligaša Rustavija te svoje zapažanje proslijedio u Split. Tema je ponovno došla u fokus u ožujku 2019. kada se Marin Brbić vratio na čelo kluba. Razgovaralo se o Kvaratskheliji, no traženih 100 tisuća eura tada je procijenjeno kao prevelik iznos.
Čita Agathu Christie
Pravi iskorak Kvare dogodio se u Napulju, u čije je redove došao na mala vrata iz Dinamo Batumija 2022. godine. U Napoliju je odmah postao ključni igrač momčadi koja je osvojila naslov nakon 33 godine. Grad koji živi nogomet prepoznao je njegov stil. Usporedbe s Diegom Maradonom bile su neizbježne, ali Kvaratskhelia je ponudio nešto svoje: direktnost, stalni napad na protivnika i sposobnost da stvori višak u najgušćem prostoru. Dao je energiju koja se u fanatičnom Napulju uvijek dodatno cijeni.
"Rekao sam mu: igrat ćeš tamo gdje je igrao Maradona, na istom stadionu. Samo potpiši i idi", prisjeća se Badri.
Kasniji transfer u Paris Saint-Germain donio je novu razinu zahtjeva. Veći klub, veći pritisak, više očekivanja. Ipak, način razmišljanja ostao je isti. "On ne govori o pritisku. Ne želi da se brinemo", kaže Maka.
Privatno, pa čak i socijalno, ostao je povučen iako je na terenu beskompromisno borben. Nakon utakmice protiv Liverpoola prošle sezone u Ligi prvaka nije imao hrabrosti tražiti dres Virgila van Dijka. "Rekao mi je da ga je bilo sram", kaže otac. Tek u uzvratu u Liverpoolu Van Dijk je sam prišao i zatražio razmjenu.
Kod kuće ga opisuju jednostavno. "On nema život izvan nogometa", kaže Maka, pa ipak otkriva što voli – knjige. Najčešće detektivske, posebno Agathe Christie. To je njegov način da se odmakne od svega što nosi profesionalni nogomet.
Pritisak podnosi sam. Ne dijeli ga s obitelji. Nakon velikih pobjeda ne zadržava se dugo u slavlju. Kada ga je majka pitala zašto nije slavio kao suigrači nakon važnog prolaska u polufinalu Lige prvaka protiv Arsenala prošle sezone, odgovorio je: "Još nismo završili. Čeka nas finale."
U Dinamo iz Tbilisija danas nova generacija igrača dolazi s drukčijim uvjerenjem. Put prema vrhu više ne izgleda nedostižno. Njegovo ime promijenilo je percepciju gruzijskog nogometa, otvorilo vrata koja su godinama bila zatvorena.
Sve to zajedno oblikovalo je igrača koji danas na najvećoj sceni igra na isti način kao i tada, direktno, hrabro i bez straha od pogreške.
Otvori KEKS Pay
