Posljednjeg dana natjecanja na vrlo jakom hrvačkom Grand Prix Zagreb Openu, u borbama za medalje Hrvatska je imala petoricu boraca pri čemu je u osvajanje odličja bio siguran samo finalist Božo Starčević (77 kg). Štoviše, nadjačavši Turčina Emrea Basara (2:1), Božo je turnir i osvojio i to peti put zaredom u što niti sam nije baš vjerovao:
- Da mi je to netko rekao prije šest godina, rekao bih mu da su izgledi za takvo što 1:1.000.
U finalu ga je pak, u dvojci Doma sportova, bodrilo oko 2.000 ljudi:
- Kada sam ih čuo, ja sam se naježio jer znam da su sve to ljudi koji poznaju i vole hrvanje. Žao mi je što to nisu mogli doživjeti još neki moji kolege iz reprezentacije, recimo trećeplasirani Lizatović i Janečić koji je čak ostao i bez medalje jer se ozlijedio. Bilo bi dobro kada bi organizatori ubuduće u finalni dio programa uvrstili i borbe za broncu tako da više mojih kolega može doživjeti ovo navijanje kakvo sam imao ja.
Žali Božo i što nije izborio atraktivniju finalnu pobjedu pa se valjda i zbog toga "nije znao" proveseliti.
- Žao mi je i što ja u finalu nisam mogao pružiti više, no dan prije imao sam tri teške borbe, a i na dan finala sam morao skidati kilažu. Bila je to tvrda i vrlo izjednačena borba, no ja sam domaćin i pobijedio sam. Finala su uvijek manje atraktivna od borbi u četvrtfinalu i polufinalu. A ovu pobjedu posvetio sam supruzi i sinu koji su bili kod kuće. Sin je premali da bi bio ovdje, a i supruga bi se naživcirala. Od rezultata borbe, njoj je važnije da ja živ i zdrav dođem doma.
S ovom pobjedom, Starčević si je samo još podigao ljestvicu i za sljedeću godinu.
- Kad bih se našalio rekao bih da bi bilo najbolje da i ne nastupim jer sve osim prvog mjesta smatrat će se neuspjehom.
Preostala četvorica naših borili su se za broncu i to s polovičnim ishodom i uz dijametralno suprotne raspone kada je u pitanju sportska sreća.
Najbolje je prošao 18-godišnji Siščanin Karlo Kodrić (82 kg), kadetski prvak Balkana iz 2017., koji je u repasažu pobijedio Mađara Tolara, a potom je broncu dobio bez borbe jer se gruzijski mu protivnik Rikadze ozlijedio dan prije.
- Lani sam na ovom turniru bio peti, a sada sam treći. Ovo mi je bila jako dobra priprema za moj glavni ovogodišnji cilj a to je Prvenstvo Europe do 23 godine u Novom Sadu - kazao je nadareni mladac.
Posve suprotno iskustvo - posvemašnje odsustvo sportske sreće - doživio je Danijel Janečić (67 kg). Čovjek je u borbi za broncu poveo s 4:0, čak je imao suparnika u zahvatu za tuš, no morao je predati borbu nakon samo minutu i 40 sekundi okršaja kojim je dominirao.
- Možda mi je puknulo rebro. Zaboljelo me još dan prije, no utrljao sam kremu. Kada sam pak protivnika u borbi primio za glavu, osjetio sam da je nešto popucalo. Rekao sam sebi "pokušaj ga tuširati zadnjim atomima snage pa ćeš poslije ležati" no nisam uspio. Zaboljelo me prilično pa sam se uplašio, a i ostao sam bez zraka. Idem sada u bolnicu, na snimanje, no nešto mi preskače tu među rebrima kod udisaja i hodanja. Nadam se da nije ništa ozbiljno i da za EP za devet tjedana mogu biti spreman - kazao je nesretni Janečić za kojeg nam je lani legendarni Momir Petković, dugogodišnji američki izbornik, kazao da mu se od svih hrvatskih hrvača upravo on najviše sviđa.
Bolje sreće bio je pak Ivan Lizatović (60 kg) koji se za svoje četvrto postolje na ovom turniru izborio pobjedom nad jednim od nekoliko korejskih Kimova (4:3) koji su nastupili u Zagrebu.
- Sada više nema onoga da drugi dan u odnosu na vaganje možete imati dva kilograma više, pa sam ja tako i na dan borbe za medalju morao u saunu. Netko će još reći da nam je lagan život kad smo već od sedam sati ujutro u sauni - našalio se Lizatović koji se nada borbi za medalje i na rujanskom Svjetskom prvenstvu u Astani što bi značilo izravni plasman na OI u Tokiju.
O tome sanja i naš najteži reprezentativac, superteškaš Marko Koščević (130 kg) koji se u borbi za broncu nije othrvao kilogramima Bugara Metodijeva (0:5).
- Bugar skida za kategoriju do 130 kg, a ja imam 118 kg. Nedostaje mi kila i snage, a i on je prvog dana imao samo jednu borbu od šest minuta, a ja tri borbe i 18 minuta na strunjači.
Ovaj 28-godišnjak je povratnik u hrvanje najviše razine. Što ga je odvojilo od ovog sporta na šest godina?
- Moja ljubav prema hrvanju nikad nije prošla, a ona je bila prekinuta najviše radi financijske situacije. Zaposlio sam se u policiji, dobio posao u Varaždinu. Sada sam u interventnoj policiji u Zagrebu pa mi je posao bliže i imam više vremena za trening. Treniram ponovo već tri mjeseca i moram reći da se već sada bolje osjećam nego 2013. kada sam prestao - zaključio je k'o od brda odvaljeni Koščević.
Sveukupno, bio je to jako dobro organizirani turnir na kojem su Hrvatski hrvački savez i Savez hrvačkih sportova grada Zagreba položili ispit za nastavak tradicije a možda, u doglednoj budućnosti, i za neko veće natjecanje od jednog od četiri turnira iz Ranking Series.
>> Pogledajte kako izgleda trening Mirka Cro Copa
