Iranski nogomenti vratar Alireza Beiranvand jedan je od najzaslužnijih za remi protiv Belgije. Imao je sedam nevjerojatnih obrana i i zaslužio je titulu igrača utakmice. Poznat pod nadimkom "Zid Perzije", Beiranvand nije samo čuvar mreže; on je čuvar snova za milijune onih koji se usude sanjati unatoč nemogućim izgledima.
Rođen u malom selu Sarab-e Yas, u nomadskoj kurdskoj obitelji koja pripada plemenu Lak, Alirezin život bio je predodređen ritmom kretanja očevog stada. Kao najstariji sin, od malih je nogu radio kao pastir, a jedina zabava u surovom okruženju bila mu je nogomet te lokalna igra zvana "Dal Paran", koja se sastojala od bacanja kamenja na što veće udaljenosti. Ta igra, osmišljena da ojača dječake za obranu stoke, nesvjesno je klesala njegovo najjače oružje – nevjerojatnu snagu ruku. No, njegova strast prema nogometu nailazila je na žestok otpor oca, čovjeka koji je na sinovljeve snove gledao kao na beskorisnu zanesenost.
- Moj otac je bio protiv nogometa. Ne samo nogometa, već svakog sporta, pa čak i učenja; govorio je da nam ništa od toga neće koristiti kao velikoj obitelji - ispričao je Beiranvand godinama kasnije.
Sukob je kulminirao jednog dana kada se Alireza vratio s posla i pronašao svoju odjeću i golmanske rukavice potpuno poderane. Bio je to očev očajnički potez da uništi njegov san. No, umjesto da ga slomi, taj čin ga je natjerao na najvažniju odluku u životu.
S nešto ušteđenog novca koji je skrivao od oca, jedne noći je spakirao svoje stvari, kupio autobusnu kartu i bez ičijeg znanja krenuo prema Teheranu, srcu Irana, odlučan da slijedi svoj put. Stigavši u veliki grad, stvarnost ga je udarila svom snagom. Nada da će pronaći utočište kod tete brzo se rasplinula jer za njega nije bilo mjesta. Odjednom se našao sam, bez novca i krova nad glavom, kao beskućnik u višemilijunskom gradu. Mjesecima je spavao na ulicama oko Trga Azadi, simbola slobode koji je za njega postao sinonim za očajničku borbu. Sudbina mu se nasmiješila u autobusu kada mu je prišao Hossein Faiz, jedan od tada istaknutih iranskih trenera. Pitao ga je je li sportaš. Faiz je bio voljan dati mu probu, ali je tražio 300.000 tomana, što je tada iznosilo oko 20 eura. Alireza mu je iskreno odgovorio: Da imam toliko novca, našao bih si negdje mjesto za spavanje.
Dirnut njegovom pričom, trener je popustio i dao mu priliku besplatno. Taj je trenutak bio prekretnica, ali borba je bila daleko od gotove. Kako bi preživio i trenirao, radio je niz teških poslova. Prvo je našao smještaj i posao u krojačkoj radionici, gdje je šivao do dva sata ujutro, spavao nekoliko sati na podu, a zatim ponovno radio od sedam ujutro do podneva prije odlaska na trening. Kasnije je radio u pizzeriji, gdje se osjećao iskorišteno jer su ga budili u pet ujutro da pere suđe. Zbog svoje visine od 194 centimetra, bio je idealan za pranje velikih terenaca u autopraonici. Tamo se dogodila i legendarna anegdota kada je legendarni iranski nogometaš Ali Daei došao oprati automobil.
- Rekli su mi da, pošto sam nogometaš, ja trebam oprati auto Alija Daeija. Odgovorio sam: 'Jednog dana ću igrati za Alija Daeija, zato neću prati njegov auto' - ispričao je.
Njegova borba dosegla je dno kada se zaposlio kao čistač ulica. Zamolio je da ga pošalju na neko zabačeno mjesto kako ga nitko ne bi prepoznao.
- Dali su mi odjeću smetlara i rekli da idem čistiti park Khazaneh, jer tamo nitko ne ide ujutro. Ali jednog dana me vidio jedan rođak. Nazvao je mog oca i rekao: Zar si mislio da će ti sin postati sportaš u Teheranu? Ne, dragi moj, on čisti ulice' - s gorčinom se prisjetio.
Kada je njegova priča o nogometašu-čistaču dospjela u medije, njegov tadašnji klub, Naft Tehran, konačno je reagirao. Ponudili su mu da noću spava u molitvenoj sobi naftne kompanije koja je bila vlasnik kluba, uz uvjet da ustane u pet ujutro kako ga ne bi vidjeli zaposlenici. To je bio prvi znak da se njegov trud konačno isplati. U Naftu je počeo njegov profesionalni uspon. Debitirao je 2011. godine, a uskoro je postao prvi vratar kluba i U-22 reprezentativac. Svijet je prvi put čuo za njega u utakmici Azijske Lige prvaka 2015. godine, kada je njegovo bacanje rukom s ruba vlastitog šesnaesterca preletjelo 60 metara i stvorilo priliku za napadača. FIFA je taj potez opisala kao "najuzbudljivije bacanje na svijetu", a snimka je postala viralni hit. Od tog trenutka, put prema vrhu bio je otvoren. Prešao je u redove iranskog velikana Persepolisa, s kojim je osvojio čak šest naslova prvaka i postao neizostavan dio momčadi.
Njegov status nacionalnog heroja zacementiran je na Svjetskom prvenstvu 2018. godine u Rusiji. Pod vodstvom izbornika Carlosa Queiroza, koji ga je namjerno držao u neizvjesnosti do samog početka turnira kako bi ga dodatno motivirao, Beiranvand je odigrao turnir života. Branio je sjajno protiv Španjolske, a onda je došao trenutak koji je ušao u povijest. U utakmici protiv Portugala, kod rezultata 1:0 za europske prvake, dosuđen je jedanaesterac. Loptu je uzeo Cristiano Ronaldo. Dok se cijeli svijet spremao vidjeti neizbježno, Beiranvand se bacio u svoju desnu stranu i obranio udarac jednom od najboljih igrača svih vremena. Njegove sjajne obrane nastavile su se i na Azijskim kupovima 2019. i 2023. godine, gdje je također branio ključne jedanaesterce
Ono što Beiranvanda čini jedinstvenim nije samo njegova golmanska vještina, već i nevjerojatna sposobnost bacanja lopte. Ta vještina, izbrušena u djetinjstvu bacanjem kamenja, donijela mu je dva upisa u Guinnessovu knjigu rekorda. Prvi rekord postavio je 11. listopada 2016. godine za najdalje bacanje lopte u službenoj utakmici, s udaljenosti od 61,0026 metara. Drugi je uslijedio 17. travnja 2019. godine za najduži ispucavanje lopte iz ruke (drop kick) od čak 78,014 metara. Nakon dominacije u Iranu s Persepolisom, odlučio se okušati u Europi, potpisavši za belgijski Royal Antwerp, a kasnije je bio na posudbi u portugalskoj Boavisti. Potom se vratio u Persepolis, a zatim prešao u Tractor, s kojim je nastavio osvajati trofeje.
Otvori KEKS Pay
