Dok je pozornost Zapada i dalje usmjerena na ruski rat protiv Ukrajine, na Balkanu se otvara još jedna potencijalna krizna točka, upozorava Mykola Zentsev, stručnjak za međunarodnu sigurnost i umirovljeni general-bojnik. U svojoj analizi za Ukrinform navodi da razvoj događaja u Bosni i Hercegovini sve više izlazi iz okvira unutarnje političke krize i poprima šire značenje za europsku sigurnost. Ono što bi civilni promatrači mogli odbaciti kao "još jedan val političkih napetosti na Balkanu", u jeziku obavještajnih službi moglo bi se opisati kao klasična operacija utjecaja s ciljem otvaranja "drugog fronta" u destabilizaciji NATO-a i Europe u cjelini. Autor podsjeća da Balkan s razlogom nosi naziv "bure baruta Europe" jer su se lokalni politički sukobi u prošlosti više puta pretvarali u krize s dalekosežnim međunarodnim posljedicama. Upravo zato, tvrdi, aktualna zbivanja zaslužuju mnogo veću pozornost nego što je trenutačno dobivaju. Kako bi se razumjela logika sadašnje krize, potrebno se vratiti u 1995. godinu i potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma pod američkim posredovanjem. Sporazum je okončao rat u BiH te uspostavio složeni ustavni okvir temeljen na dva entiteta – Federaciji Bosne i Hercegovine, u kojoj pretežno žive Bošnjaci muslimani i Hrvati katolici, te Republici Srpskoj, s administrativnim središtem u Banjoj Luci, u kojoj većinu čine pravoslavni Srbi.
Oba entiteta imaju vlastite vlade, dok istodobno dijele zajedničke državne institucije, uključujući Predsjedništvo BiH, parlament, pravosuđe i jedinstvene oružane snage. Nadzor nad provedbom takvog ustavnog poretka ima visoki predstavnik, koji može poništavati odluke lokalnih vlasti ako ugrožavaju mirovni sporazum, dok sigurnosnu prisutnost osigurava i mirovna misija Europske unije EUFOR. Unatoč stalnim političkim napetostima, takav je sustav gotovo tri desetljeća održavao mir. Međutim, prema autoru, njegove strukturne slabosti sada sve više koriste političke snage bliske Moskvi koje nastoje oslabiti ovlasti središnje vlasti u Sarajevu. Jedan od najvažnijih saveznika Kremlja u regiji, navodi se, jest predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, dugogodišnji i otvoreni podupiratelj Vladimira Putina. Dodik redovito putuje u Moskvu i godinama koristi svoj politički utjecaj kako bi blokirao donošenje odluka na razini Bosne i Hercegovine.
Moskva, tvrdi autor, takve aktivnosti podržava politički, diplomatski i kroz informacijske operacije. Za Kremlj bi svaka eskalacija na Balkanu mogla imati stratešku korist jer bi odvlačila pozornost, resurse i politički fokus Europe i NATO-a s rata u Ukrajini. Prema analizi, ruske obavještajne službe navodno su u Republici Srpskoj razvile infrastrukturu koja bi trebala olakšati ono što se često opisuje kao "salami secesija" – postupno nagrizanje državnog suvereniteta kroz niz manjih koraka, umjesto otvorenog proglašenja neovisnosti. Tijekom 2026. vlasti u Banjoj Luci, tvrdi se u tekstu, sustavno su odbacivale odluke Ustavnog suda BiH i bojkotirale rad zajedničkih institucija. Sljedeći logičan korak, prema toj procjeni, mogao bi biti pokušaj ponovne uspostave zasebne vojske Republike Srpske, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s Daytonskim sporazumom iz 1995.
Uz politički pritisak, navodi se i uporaba psiholoških metoda. Kao primjer spominje se masovno policijsko ispitivanje 26 zaposlenika Memorijalnog centra Srebrenica nakon objave izvješća o negiranju genocida. Takve akcije, prema autoru, mogu imati cilj poslati poruku lokalnom bošnjačkom stanovništvu da središnja vlast u Sarajevu nije sposobna jamčiti njihovu sigurnost. Istodobno se, navodno, razvija i paravojna pričuva. Pod okriljem "pravoslavnih bratstava", motociklističkih klubova i sportskih organizacija navodno je stvorena mreža radikalnih aktivista. Prema sigurnosnim procjenama na koje se tekst poziva, dio njih prošao je obuku ruskih instruktora i mogao bi biti spreman sudjelovati u oružanim provokacijama duž etničkih linija podjele u BiH. Važan dio ruskog utjecaja na Balkanu, prema analizi, čini i široka obavještajna, informacijska i kibernetička infrastruktura. U blizini sela Radenka, navodi se, policija je otkrila objekte u kojima su, prema tvrdnjama istražitelja, ruski instruktori obučavali radikalne skupine za izazivanje masovnih nereda. Među privedenima su navodno bili i ruski državljani.
Posebnu ulogu, prema zapadnim procjenama, ima Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu, koji su pojedini stručnjaci više puta označavali kao moguću točku za elektroničko obavještajno djelovanje i koordinaciju operacija povezanih s Bosnom i Hercegovinom. Istodobno se nastavljaju i kibernetički napadi, koji se pripisuju ruskim hakerskim skupinama Midnight Blizzard i Forest Blizzard. Beogradski centar za sigurnosnu politiku navodno je zabilježio više od 28.000 takvih napada. Uz kibernetičku aktivnost ide i informacijska kampanja putem medija poput RT Balkana i drugih mreža koje se povezuju s ruskim obavještajnim strukturama. Međutim, destabilizacija Bosne i Hercegovine, navodi autor, nije isključivo posljedica ruskog utjecaja. I službeni Beograd ima vlastite strateške interese kada je riječ o jačanju separatističkih tendencija unutar Republike Srpske. Taj pristup povezuje se s konceptom "srpskog sveta", koji mnogi analitičari vide kao suvremenu političku reinterpretaciju ideje Velike Srbije.
Za politički vrh Srbije Republika Srpska ostaje važan instrument regionalne politike. Mogućnost njezina eventualnog odvajanja od Bosne i Hercegovine može služiti kao dodatni pregovarački adut u odnosima s Bruxellesom i Washingtonom, osobito u kontekstu pitanja Kosova. Istodobno, sve snažnija suradnja Srbije i Republike Srpske u infrastrukturi, gospodarstvu i sigurnosti stvara sve integriraniji politički i gospodarski prostor, čak i bez formalne promjene međunarodno priznatih granica. U širenju ruskog utjecaja, prema tekstu, važnu ulogu ima i Ruska pravoslavna crkva kroz blisku suradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Vjerska retorika koristi se za širenje narativa o zajedničkoj panslavenskoj i pravoslavnoj civilizaciji koju navodno ugrožavaju Zapad i NATO. U takvom okviru separatističke ambicije vodstva Republike Srpske ne prikazuju se kao kršenje međunarodnog prava, nego kao borba za obranu "tradicionalnih vrijednosti" i pravoslavne vjere.
Vjerske institucije, tvrdi autor, također mogu poslužiti kao kanal ruskog utjecaja. Pod okriljem hodočasničkih centara, kulturnih zaklada i vjerskih izložbi navodno djeluju mreže povezane s ruskim obavještajnim strukturama. Bliske veze između samostana i vjerskih bratstava u Rusiji i Republici Srpskoj, prema toj analizi, olakšavaju prikriveno financiranje, logističku potporu i dolazak ruskih operativaca pod krinkom "monaha" ili "hodočasnika". Zbroj svih tih čimbenika, upozorava autor, povećava rizik od nove krize u Bosni i Hercegovini. Sve je više pokazatelja, navodi se, da se situacija približava kritičnoj točki. Kao najvjerojatnije žarište najčešće se spominje Distrikt Brčko, koji teritorijalno razdvaja istočni i zapadni dio Republike Srpske te se nalazi pod izravnom jurisdikcijom državne vlasti BiH i nadzorom međunarodne zajednice. Jedan od scenarija koji sigurnosni stručnjaci razmatraju jest pokušaj srpskih snaga da kroz Brčko uspostave kopneni koridor koji bi fizički povezao dva dijela Republike Srpske.
Svaki pokušaj nasilne promjene postojećeg stanja imao bi međunarodne posljedice. Budući da je susjedna Hrvatska članica NATO-a, takav bi razvoj događaja gotovo sigurno natjerao Savez da pojača vojnu prisutnost na Balkanu, čime bi se dio resursa i strateške pažnje preusmjerio s Baltika i istočnog krila NATO-a. Autor zaključuje da bi sprječavanje nove krize bilo znatno jeftinije od njezina upravljanja nakon izbijanja. To bi, prema njegovu mišljenju, zahtijevalo jačanje međunarodne sigurnosne prisutnosti u najranjivijim dijelovima Bosne i Hercegovine, pooštravanje sankcija protiv onih koji potkopavaju Daytonski poredak te intenzivniju obavještajnu suradnju europskih partnera u suzbijanju ruskih operacija utjecaja. Balkan, zaključuje se, ne smije nestati iz strateškog fokusa Europe. Povijest je više puta pokazala da krize u toj regiji rijetko ostaju ograničene samo na nju. Spriječiti da Bosna i Hercegovina postane novo poprište geopolitičkog sukoba Rusije i Zapada zato nije samo regionalno pitanje, nego i pitanje europske sigurnosti.
Otvori KEKS Pay
Da. i? Sad treba Srbiji dat 1000 milijardi naših novaca da bi opet sjedila na 6 stolica.