Dragutin Šurbek, jedan od najvećih sportaša koje je Hrvatska ikada imala, rođen je na današđnji dan prije 80 godina. Bio je dječak s Trnja, zagrebačke radničke četvrti, koji je prve udarce reketom isprobao u osnovnoj školi na Ribnjaku. Nije bilo blještavila ni posebnih uvjeta, samo goli talent i neutaživa glad za pobjedom. Dragutin Šurbek, rođen u skromnoj obitelji, po struci PTT tehničar, nije ni sanjao da će postati čovjek čija će loptica letjeti brzinom od gotovo 200 kilometara na sat, s rotacijom od 10 000 okretaja u minuti, i da će postati noćna mora za nepobjedive kineske majstore.
Njegov put započeo je u STK Poštar, a 1964. godine, kao 18-togodišnjak, već je nosio dres reprezentacije bivše Jugosllavije. Ubrzo prelazi u najjači zagrebački klub, tadašnji Zagreb, koji će kasnije pod imenom GSTK Vjesnik ispisati neke od najslavnijih stranica europskog sporta. Bio je to početak jedne od najdugovječnijih i najtrofejnijih karijera u povijesti, karijere koja je trajala nevjerojatnih 37 godina u reprezentativnom dresu. Šurbek nije bio samo igrač; bio je pojava, snaga prirode za zelenim stolom, sportaš čija je fizička sprema bila desetljećima ispred svog vremena i čije su ime s poštovanjem izgovarali od Tokija do Stockholma.
Vrhunac klupske karijere Dragutina Šurbeka neraskidivo je vezan uz legendarnu momčad Vjesnika. Zajedno s Antunom "Tovom" Stipančićem i Zlatkom Čordašom, pod vodstvom trenera Vukušića, stvorio je dinastiju koja je dominirala Europom. Taj trojac nije bio samo skup vrhunskih individualaca, već savršeno usklađen stroj koji je mljeo suparnike. Vjesnik je tri puta osvajao Kup europskih prvaka, i to 1973., 1974. i 1976. godine, te dva puta Kup velesajamskih gradova, 1970. i 1972. godine. No, jedan podatak ostaje kao spomenik njihove dominacije, svjetski rekord koji vjerojatno nikada neće biti srušen. Od lipnja 1971. do svibnja 1975. godine, Vjesnikova momčad nije izgubila niti jednu jedinu službenu utakmicu, ni domaću ni međunarodnu. Ostvarili su nevjerojatne 122 uzastopne pobjede, pothvat koji nadilazi granice stolnog tenisa i ulazi u anale svjetskog sporta. Ta era nije samo donijela trofeje u Zagreb, već je stvorila kult stolnog tenisa, pretvarajući dvorane u uzavrele arene i inspirirajući generacije novih klinaca da uzmu reket u ruke. Šurbek je bio predvodnik te generacije, motor i srce momčadi čija se igra temeljila na snazi, brzini i nevjerojatnoj mentalnoj čvrstini.
Ipak, ono što Dragutina Šurbeka izdvaja od ostalih europskih velikana jest njegov status u Aziji, posebice u Kini, tadašnjoj apsolutnoj velesili stolnog tenisa. Šurbek je bio jedini nekineski igrač koji je u međusobnim dvobojima imao više pobjeda nego poraza. Kinezi, poznati po svojoj metodičnosti i analitičnosti, bili su fascinirani njegovom igrom. Godine 1976. pozvan je u Kinu na mjesec dana, ne kao turist, već kao studijski materijal. Tamo je trenirao pet do osam sati dnevno i odigrao mečeve s otprilike 500 različitih igrača. Svaki njegov pokret, svaki udarac, sniman je iz raznih kutova kako bi kineski stručnjaci pokušali dešifrirati tajnu njegove igre. Na svjetskim prvenstvima znao je u nizu pobjeđivati po tri ili četiri kineska igrača, što je za ostatak svijeta bilo ravno čudu. Legendarni je ostao njegov meč protiv Xu Shaofe, jednog od najboljih svjetskih igrača, na Svjetskom prvenstvu u Kalkuti 1975. godine. U dramatičnom okršaju koji je trajao sat i pol, Šurbek je slavio 3:2, dobivši peti, odlučujući set s 21:19. To nije bila samo pobjeda, već poruka cijelom svijetu da kineski zid nije neprobojan. Zbog te svoje sposobnosti da se ravnopravno nosi s najboljima, u Kini je uživao golemo poštovanje, a zemlju je tijekom karijere posjetio četrdesetak puta.
Njegov nadimak, "Tigar iz Zagreba", nije bio slučajan. Za stolom je bio nezaustavljivi, impulzivni napadač koji je, kako su kroničari zabilježili, "lomio kičmu svojim suparnicima", prvenstveno snagom, ali i nevjerojatnom preciznošću. Njegov topspin bio je razoran, a loptica je doslovno eksplodirala na njegovom reketu. Iza te sirove snage stajao je spartanski rad. Šurbek je imao neutaživi apetit za vježbanjem i usavršavanjem, trenirao je svaki dan, satima. Kako bi ojačao zglob i ruku, koristio je željezni reket težak 850 grama, gotovo kilogram, što zvuči nevjerojatno. Ta posvećenost odražavala se i na njegovu fizionomiju. Na vrhuncu karijere, puls u mirovanju bio mu je svega 37 otkucaja u minuti, na razini najboljih maratonaca, dok bi mu se tijekom najtežih intervalnih treninga penjao i do 220. Bio je savršeno pripremljen sportaš, moćan i fizički superioran, ali njegova igra imala je i mnoštvo finesa.
Kada bi se svi njegovi trofeji i medalje stavili na jedno mjesto, bila bi to jedna od najimpresivnijih sportskih zbirki na svijetu. Sam je jednom u šali rekao:
- Kad bih sve medalje objesio oko vrata, sumnjam da bih mogao podnijeti tu težinu.
Ukupno je osvojio 37 medalja sa svjetskih i europskih prvenstava, deset više od svog velikog prijatelja i partnera u paru, Antuna Stipančića. Na svjetskim prvenstvima osvojio je 14 odličja, od čega dva zlatna. Oba naslova svjetskog prvaka osvojio je u igri parova: prvi put 1979. u Pjongjangu sa Stipančićem, a drugi put 1983. u Tokiju sa Zoranom Kalinićem. Upravo je to tokijsko zlato imalo posebnu težinu jer su Kinezi na tom prvenstvu osvojili zlatne medalje u svih ostalih šest disciplina, a Šurbek i Kalinić bili su jedini koji su im pomrsili račune. Na europskim prvenstvima bio je još uspješniji, s 22 osvojene medalje. Prvi veliki trofej, onaj koji ga je lansirao u orbitu, osvojio je 1968. u Lyonu, kada je postao pojedinačni prvak Europe. Bio je i pobjednik prestižnog turnira Europa TOP 12, i to dva puta, a čak 16 uzastopnih godina bio je sudionik tog natjecanja, što znači da je više od desetljeća i pol bio neprikosnoveni član europske elite.
Uz velike sportske rezultate, Šurbekov život bio je ispunjen i brojnim anegdotama koje svjedoče o njegovom statusu i vremenu u kojem je živio. Nakon što je 1965. godine osvojio svoje prvo prvenstvo Jugoslavije u Sisku, kao nagradu je dobio dvije tone ugljena i jedan metar drva. Samo nekoliko godina kasnije, slika je bila potpuno drugačija. Nakon pobjede na iznimno prestižnom Scandinavian Openu 1972. godine, turniru koji je pratio i sam švedski kralj Gustav XVI. Olaf, Šurbek je primio poseban trofej. Kralj mu je osobno uručio zlatni lančić, a na njegovom ručno izrađenom reketu nalazio se pravi biser. Ta dva trofeja, ugljen i kraljevski dar, najbolje simboliziraju put koji je prešao od siromašnog dečka s Trnja do svjetske sportske aristokracije. Jedinstven je i po tome što je 1993. godine dijelio mjesto u hrvatskoj reprezentaciji sa svojim istoimenim sinom, Dragutinom Šurbekom mlađim, što je raritet u svjetskom sportu. Njegov veliki prijatelj i prethodnik, legendarni Žarko Dolinar, u jednoj mu je posveti napisao:
- Svom dragom, dobrom, odgojenom, uslužnom, radinom, čestitom nasljedniku i Prijatelju.
Nakon osamostaljenja Hrvatske, Šurbek je bez razmišljanja stavio svoje znanje i iskustvo na raspolaganje mladoj državi. Iako je već bio u poznim igračkim godinama, s ponosom je zaigrao za hrvatsku reprezentaciju. Na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, u dobi od 46 godina, bio je najstariji sudionik stolnoteniskog turnira, gdje je nastupio u paru sa Zoranom Primorcem. Godinu dana kasnije, taj isti par osvojio je srebrno odličje na Mediteranskim igrama u Francuskoj. Njegov igrački staž je rekordan; za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 503 susreta, a za Hrvatsku petnaestak, što se smatra neslužbenim svjetskim rekordom po broju reprezentativnih nastupa. Nakon završetka igračke karijere, ostao je u sportu koji mu je dao sve. Bio je trener, a kasnije i predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza, prenoseći svoje golemo znanje na nove generacije. Za svoja sportska postignuća primio je brojne nagrade, uključujući i odlikovanje "Red Kneza Branimira s ogrlicom" 2014. godine.
Ipak, iza blistave fasade trofeja i pobjeda, "Tigar iz Zagreba" vodio je svoju najtežu bitku. Cijelu karijeru mučile su ga teške ozljede kukova, koljena i kralježnice. Intenzivni treninzi i tisuće mečeva ostavili su dubok trag na njegovom tijelu. Trpio je strašne bolove, ali je stisnuo zube i nastavio igrati, nošen sportskim fanatizmom. Na kraju je ta upornost uzela svoj danak te je, ironično za sportaša takve snage, proglašen stopostotnim invalidom. Preminuo je 15. srpnja 2018. godine u 72. godini života, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag. Njegovo ime danas nosi stolnoteniski centar u Zagrebu, a postoji i inicijativa da se kultni Dom sportova, poprište mnogih njegovih velikih pobjeda, nazove po njemu.
Otvori KEKS Pay
Šurbek je za mene bio polu-bog, stvarno mozemo biti ponosni na njega. Ali nisam siguran da je on nas najbolji igrac. Primoracu je bilo puno puno teze jer se morao dokazivati protiv nekih od najjacih igraca ikada. Biti konstantno u samom vrhu 1998-2000 je bilo uzasno tesko pored igraca kao Samsonov, Waldner, Liu Guolianga ili Ma Lina.