Naslovnica Sport Nogomet

Je li trebao otići Mamić ili doći Bjelica da Dinamo opet postane miljenik?

Zločesti plavi boysi nisu opraštali državnome poglavaru što im je preoteo Dinamo, kao što kasnije nisu praštali Zdravku Mamiću što im ga nije vratio.
03. ožujka 2019. u 09:05 157 komentara 2411 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Od hrvatskih proizvoda iz vremena socijalizma i Jugoslavije, Dinamo je – uz Muzički biennale i Končara (koji se više ne zove Rade) – jedan od uspješnih tranzicijskih fenomena koji je preživio a da nije izgubio na kvaliteti.

>> Pogledajte video: evo što trener Nenad Bjelica kaže uoči utakmice s Benficom

U onoj državi imao je zagrebački klub velikih europskih uspjeha, bilo mu je čak lakše biti prvi u Europi nego drugi u tadašnjoj zemlji; nije sve bilo u politici, nešto je bilo i u mentalitetu.

U ovoj državi, dok se Dinamo zvao Croatia, bio je monopolist vlasti (a osobito vladara), ali nije uživao monopol srca. Kad se Dinamo vratio u Maksimir iz progonstva, nisu se vratili i navijači koji su se (iz)borili za povratak prognanika: klub je potpao pod neki drugi monopol, nije postao njihovo emocionalno vlasništvo.

Je li zbog novca ili drugih hrvatskijih razloga, to se ispituje, u najplodnijim godinama zgrtanja domaćih trofeja, pokidane su veze između maksimirskoga kluba i njegova naroda. Je li iz Dinama trebao otići Zdravko Mamić, sa svim zaslugama za klub, to mu se ne može osporiti, ili je trebao doći Nenad Bjelica da afirmira struku?

Ili su se te dvije personalne okolnosti poklopile i dale novi rezultat – Dinamo je postao jedna mirna sredina koja djeluje moćno. U njemu više ne vlada „pohlepa umjesto ambicije“: sportske ambicije potisnule su sve druge pohlepe.

Dinamo ulaznice EUROPSKA LIGA Dinamo rasprodao stadion! Maksimir će protiv Benfice biti pun kao šipak

Povratak zlatnog doba

Novi hrvatski slavljenik više je od običnoga kluba. S Dinamom je u Hrvatskoj počelo odvajanje od Jugoslavije, na njegovu terenu izvedeni su prvi radovi u nacionalnoj revoluciji koja je srušila bivšu državu i njen režim.

Raskid Dinama i Crvene zvezde na Maksimiru za cijelu naciju nije bio manje važan od izdvajanje hrvatske Partije iz jugoslavenske komunističke centrale.

Bobanov napad na jedan od simbola bivše države medijski je bio jači od udarca koji je Ivica Račan u Beogradu zadao Miloševiću kad aje s Milanom Kučanom, ili poslije njega, napustio famozni „kongres razjedinjenja“. Na planu nacionalnih osjećaja Dinamo bi imao što reći i iz doba Jugoslavije, kad je figurirao kao hrvatski klub, sa svim dobrim i lošim što je za njega iz toga moglo nastajati.

Nije bilo sasvim neočekivano da Franjo Tuđman, kad je došao na vlast u demokratskoj hrvatskoj državi, na svome omiljenom klubu liječi kompleks Partizana: dao mu je državni novac, a promijenio ime.

Na razini samoga imena Dinamo stvarno nije zvučao hrvatski; moglo je smetati prvom hrvatskom predsjedniku što njegov omiljeni klub koji je dizao ustanak protiv Jugoslavije nema hrvatskije ime. Da je doživio da se i Lokomotiva probije u nogometnu elitu i da u svijetu predstavlja Hrvatsku, i Tuđman bi se zbunjivao: je li u Rusiji ili u Hrvatskoj? Nekad je Zagreb imao Trešnjevku, kasnije Lučko, a danas Rudeš; po tome bi se zaključilo da smo u Londonu: svaki kvart ima svoga ligaša.

A najzagrebačkiji klub iz ulice pjesnika gasi se u sveopćoj ravnodušnosti svih vlasti u glavnom gradu, pa i javnosti koja je fatalistički prihvatila da Zagreb nema više mjesta u Zagrebu. Ne umire Zagreb zato što je jaki Dinamo postao zakon u Zagrebu i u Hrvatskoj; nestaje s karte iz nekih drugih razloga koji više nikoga ne zanimaju!

Nenad Bjelica NENAD BJELICA 'Ponijele su me emocije, ali ne kajem se. Ni ne treba im trener za Benficu'

Nova činjenica u Dinamu je Nenad Bjelica; Mirko Barišić ondje je 20 godina, ova se renesansa u igri ne može njemu pripisivati. Bjeličin Dinamo dosegao je zlatno doba Dinama iz 70-ih godina prošloga stoljeća kad je klub više značio u Europi nego u Jugoslaviji, i nadmašio Croatiju iz Tuđmanova doba kad se u blagajnu šakom i kapom sipao novac koji bi se inače izgubio nekim drugim privatizacijskim – i privatnim – kanalima.

Državni je poglavar htio nadoknaditi vrijeme koje je potrošio dok je po službenoj dužnosti kao Titov general vodio Partizan. Maršalovi biografi nisu načistu je li Broz više bio uz Partizan zato što je bio vojni klub ili uz Hajduk zato što je bio partizanski klub. Ni Dinamo ni Crvena zvezda nisu bili njegovi miljenici zato što su bili nacionalni klubovi.

Kad je Franjo Tuđman ostvario svoj san o hrvatskoj državi, i on se u Dinamu suočio s problemom koji imaju svi pobjednici: je li bolje ostvariti san ili ga ne ostvariti? Rušeći komunizam i Jugoslaviju, on je odbacivao simbole bivše države, što je u sportu bilo i najlakše i najteže.

Partizanski Hajduk skinuo je zvijezdu petokraku već za turneje u Australiji; nacionalni Dinamo teško se odricao svog tradicionalnog imena. Hrvatski poglavar računao je da je sport najbolji medij za promicanje nove države, pa je preko Antuna Vrdoljaka dobio naklonost Juana Antonija Samarancha da se Hrvatska pojavi na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu prije nego u Ujedinjenim narodima, da Hrvati nose u francuskim Alpama zastavu iako ne znaju skijati.

Za Ljetne olimpijske igre u Barceloni Hrvatska se s Draženom Petrovićem već suprotstavila Dream teamu u finalu košarkaškoga turnira; za Hrvatsku se čulo više nego kad je ulazila u UN. Da bi pojačao reklamne potencijale svoje države, Tuđman je oduzeo ime Dinamu i dao ga Croatiji.

Nije u Europi imao drugi primjer, osim Austrije, da klubovi imenom predstavljaju državu; hrvatski je predsjednik bio nepopustljiv u zagovaranju Croatije da ga ni prijatelji ni neprijatelji nisu uspjeli uvjeriti da ne miješa kruške i jabuke.

Oko nacije se, kao i oko sporta, uvijek pletu snažne emocije: poglavar je mislio da ih može ujediniti. Kada je išao na utakmice, osiguranje je moralo krčiti ceste, da se ne vidi otpor njegovoj prisvajačkoj politici, a na stadionu su tehničari morali stišavati zvučnike da se ne čuje kako sjever vrijeđa „svoga“ predsjednika.

Ako je u jugoslavenskoj fazi Dinamo bio zakidan zato što je hrvatski klub, u hrvatskoj je fazi bio privilegiran zato što je najhrvatskiji: Franjo Tuđman osiguravao je sve uvjete za uspjeh, čak i igrače; s puta po Australiji, kao pravi klupski agent, doveo je Marka Viduku, moćnog strijelca koji je na terenu činio razliku. Zločesti plavi boysi nisu opraštali državnome poglavaru što im je preoteo Dinamo, kao što kasnije nisu praštali Zdravku Mamiću što im ga nije vratio.

>> Pogledajte gužve zbog karata uoči utakmice s Benficom

Član ‘velike četvorke’, ali...

Ime Dinamo klub preko puta zoološkog vrta dobio je kao znak ideološkog raspoznavanja u državi u kojoj je mogao i lošije proći da – poslije HAŠK-a i Građanskog – postane Radnički ili Proleter. Zagrebački klubovi nosili su poslije rata kompleks hrvatske krivnje; da bi mogli igrati, najbolji igrači Stjepan Bobek, Branko Zebec, braća Čajkovski, regrutirani su u vojsku i preseljeni u Beograd, u Partizan, jedan od simbola novoga režima.

Dinamu je ostalo ono što nije moralo otići iz Zagreba. Vrijeme i u sportu čini svoje: socrealistička toponimija, neprirodna za zagrebačku (malo)građansku sredinu, toliko se uvukla pod kožu navijačima da je i sam osnivač hrvatske države na samrtničkoj postelji dao smjernice Zlatku Canjugi da vrati Croatiji oduzeto ime Dinamo.

Što je legenda, a što istina, i nije više važno: (bivši) igrači i navijači dobili su što su htjeli, i na povijesnom imenu Dinama vratili klub u europsku elitu, gdje nije ni ručao ni večerao punih 50 godina. Nije bio gladan jer je na domaćoj trpezi (po)jeo sve kolače.

Godinama je bio prejak za Hrvatsku, gdje nastavlja žariti i paliti, a preslab za Europu, gdje je služio konkurentima za nabijanje gol-razlike. Dominacija u Hrvatskoj traje, ima u tome nešto Mamićeva minuloga rada; on je klubu, poslije Tuđmana, osigurao igrače i novac.

1 / 7
Ulaznice za utakmicu Dinama i Benfice puštene su u prodaju danas u 11 sati

Prekinuta je inferiornost u Europi; na tom terenu vidi se već rukopis trenera Bjelice. S njegovom trenerskom magijom Dinamo se bori u srednjoj klasi, gdje su i velike europske zemlje i tranzicijske države. Dinamovi juniori još su uspješniji od seniora: nisu u Europi tek tako izmislili natjecanje mladih igrača; tako bogati klubovi drže na oku talente za koje će izdvojiti nekoliko milijuna eura, da ih kasnije ne bi skuplje plaćali. I Dinamo spada u taj putujući izlog.

Nogomet je opet skrenuo pozornost na Hrvatsku. Dinamo je vladao i kad nije bio prvi: u Jugoslaviji je više titula izgubio nego što ih je dobio, što zbog različitih igara izvan terena, što zbog toga što su svi bili napaljeni da pobijede zagrebačku momčad, što zbog vlastite malodušnosti.

Benfica navijači ZABRANA Dinamo osigurao nedolazak Torcide na Benficu : 'To je protuustavno'

Klubovi poput Veleža i Željezničara, kao u svakoj zabranjenoj ljubavi, posebno su uživali pobijediti svoje hrvatske prijatelje, pa makar im oni uskratili konačne pobjede u prvenstvu.

Nije Dinamo imao popusta ni u klubovima koje se smatralo da su više hrvatski. Jednom je dobio osam golova u Mostaru, što ni Lyon nije dostigao u onoj maškaradi na Maksimiru. Gubili su „plavi“ prvenstva i zato što nisu bili favoriti kod sudaca ni miljenici foruma. Od početka pa do kraja jugoslavenske lige Dinamo je bio član povlaštene „velike četvorke“, manje povlašten u prijeporima u koje je upadao, čak i s drugim hrvatskim članom toga elitnoga društva.

Crvena zvezda imala je prednost kluba najbrojnije nacije, s prebivalištem u sjedištu savezne države; Partizan je bio jugoslavenski klub, miljenik utjecajnih federalnih struktura, vojske, policije i obavještajnih službi; Hajduk je uživao slavu partizanskog kluba, koji je odbijao i ustaše i Talijane, što mu je davalo privilegije na prostoru čitave države.

Nije Dinamo bio disidentski klub, kako se vole hvaliti njegovi prijatelji, ni skriveni punkt opozicije, iako su disidenti Franjo Tuđman, nekadašnji predsjednik Partizana, i Ivan Šibl, nekadašnji predsjednik Dinama, bili inventar na njegovim utakmicama, kad im je to bilo jedino mjesto gdje su se smjeli pojavljivati u javnosti.

Protivnici su voljeli igrati u Maksimiru; ondje ih je dočekivala publika koja nije divljala, koja je znala pljeskati protivniku, i igrači koji nogomet nisu shvaćali kao prekomjernu upotrebu fizičke sile. Dinamo je bio drukčiji, različit od ostalih momčadi, gajio je kult zagrebačkih šmekera, imao je šarm koji se sviđao i šiparicama u trapericama i damama u krznenim kaputima (tad još nije bila poznata teorija Normana Mailera da se seks veže uz nogomet).

U radničkoj državi Dinamovi igrači bili su na terenu priučena gospoda, na sliku i priliku svoga grada, a izvan terena znali su kako se veže kravata i gdje su gradska kazališta. Nisu dinamovci bili kulturtregeri, i Dinamo se uklapa u čuvenu Krležinu matricu o hrvatskoj kulturi koju je pisac ismijavao koliko i srpsko junaštvo. Imao je klub ponosa, to ga je držalo visoko u pobjedama, i nije ga unizivalo u porazima.

Nosili su igrači u plavom štih finih gradskih momaka pa su ih usred Zagreba znale razvaliti momčadi koje su po besprijekorno pokošenoj travi kosili Dinamove igrače kao da su prošli zanat drvosječa. Kad bi igrali u nekoj balkanskoj kasabi, gdje bi se za vrijeme utakmice gasila svjetla, obično bi domaći snagatori nametali zakone, posebno ako su to mogli činiti u sprezi sa sucima. Dinamovci su bili znalci, igrači maloga nogometa, koji su s vremenom otkrivali teže strane nogometnih terena.

Legendarni radijski reporter Ivo Tomić i sam je pripadao sumnjivoj zagrebačkoj klasi: kad bi Zvezda dolazila u Zagreb, njemu obično nisu davali da radi posao da poslije „zaleđa“, koje je on smislio, ne bi konstruirao neku novu hrvatsku inačicu i upao u novi politički „ofsajd“.

U zemlji bratstva i jedinstva vlasti su pazile da se u sportu ne probije nacionalizam; Dinamo je bio pod povećalom, od buhe je oko njega znao narasti slon. Plavi u pravilu nisu bili gorostasi, čak i kad su bili gorštaci: slavni radijski reporter znao je reći da se Dinamovi igrači ne vide iz trave.

Joao Felix Portugalski derbi Upozorenje Dinamu: Benfica 'okrenula' Porto u gostima i izbila na prvo mjesto!

I Biće Mladinić vježbao je duhovitost kad bi govorio da cijela momčad može stati u jedno dizalo. Za Dinamo je tehnika u igri bila njegova glavna snaga: Stjepan Lamza bio je preteča Lionela Messija, kao što su Zvone Boban i pogotovo Luka Modrić dokazivali u čemu je bio Dinamov forte. Od Dinamova zakona o dominaciji tehnike nad snagom izdvojio se Vlatko Marković, kršni Bugojanac koji se probio u Zagrebu na račun inteligencije i hrvatstva.

Došao i prvi Srbin

Klub iz Maksimira možda je s Bjelicom dosegao granice svojih (ne)mogućnosti. Ipak je Europa poprište borbe Davida i Golijata. Koliko je do trenera, Nenad Bjelica je uvjerio igrače da moraju prvo pobijediti na treningu kako bi pobijedili na utakmici, i nema više nikome dokazivati da zna znanje: od igrača koje je pažljivo i ciljano selektirao, izgradio je momčad koja imponira i nedinamovcima. Kao da je trenira sam Branko Zebec: njemačka disciplina i balkanski vic.

Dinamo je, istina, prvi pobjegao s Balkana, na njegovu je stadionu počeo posljednji hrvatsko-srpski rat. Ali hrvatsku momčad drže igrači iz Bosne, iz Albanije, a nedavno je došao i prvi Srbin da pojača hrvatski napad. Komnen Andrić u Maksimiru je znak da u klub ulazi politika koja ne skuplja razbijeni kristal, koja ne gradi novo bratstvo i jedinstvo, nego dokazuje da sport povezuje i da sportaši pobjeđuju.

Koliko je do igrača, oni su potvrdili da znaju pobjeđivati, što je u svakoj igri pola pobjede. Nema vage na kojoj se može izmjeriti je li današnja momčad, koja nema pokretačku snagu samo u jednoj ličnosti, bolja od Modrićeve, Bobanove, Zajecove ili Zambatine, koje su se vrtjele oko svojih lidera? Druga su vremena i drugi običaji. Nekad su vođe, i kad su sve osvojili, bili načistu da oni ne posjeduju ništa, da sve pripada klubu.

Danas Dani Olmo, prvi kandidat za položaj glavne zvijezde u momčadi, jednim okom gleda kako će što više dati za plave, a drugim na svoj budući klub. Noge imaju cijenu. Zakoni jačega vladaju i na nogometnim tržištima i uništavaju nogomet jer vode koncentraciji kapitala u nekoliko klubova, a s druge ga strane spašavaju od propasti.

Kad ne bi morao prodavati igrače, Dinamo ne bi bio topovska hrana ni u Ligi prvaka. Od čega bi živjeli ti igrači? Prihodi od ulaznica nisu dostatni ni za hladni pogon; marketinška zarada ne pokriva ni sve administrativne rashode; naknade od sportskih prava male su i za troškove svih rekvizita.

Pečat Ćire Blaževića

I Dinamo je trgovačko poduzeće: na mladome Španjolcu klub će zaraditi cijeli godišnji proračun. Igranje u Europi sajam je za prodaju izloženih igrača. Prolazili su Maksimirom veliki treneri, Martin Bukovy, pa odbjegla ili otjerana zagrebačka djeca Branko Zebec i Zlatko Čajkovski, kratko i hajdukovac Tomislav Ivić, da bi se kao „trener svih trenera“ nametnuo jedan Bosanac oplemenjen u Švicarskoj.

Ako je metodični Bukovy učio dinamovce igrati, a strogi Zebec rušio mentalitet po kome ima kruha bez motike, Ćiro Blažević usadio im je svijest da postoje kako bi pobjeđivali i da pobjeđuju kako bi opstali.

Gotovo četvrt stoljeća prije njega momčad nije pobjeđivala u jugoslavenskome prvenstvu, ne samo zato što su ih zakidali suci i sputavale vlasti, i nogometne i političke, nego zato, najviše, što nisu dovoljno vjerovali u sebe da bi mogli biti najbolji.

Sugrađanin Ive Andrića uvjerio je prvo sebe, a onda sve oko sebe, da Dinamo sa Zajecom, Kranjčarom, Cerinom ima igračku kvalitetu da bude bolji i od Zvezde i od Partizana, s kojima je vodio tihi rat na distanci, i od Hajduka, s kojim je i tada trajala nemilosrdna konkurencija hrvatskoga sjevera i juga.

Kad je došao na maksimirsku žeravicu, Blažević je imao u trenerskom kurikulu sporedne uloge trenera Rijeke i izbornika Švicarske koja u to vrijeme nije imala Albance u sastavu. Njegova karijera praktički je počela u Zagrebu; mogla je ondje i završiti da nije došao s razrađenim planom kako mora najviše raditi na promjeni Dinamove paradigme; za prvo vrijeme promijeniti defenzivnu psihološku matricu po kojoj su uvijek krivi drugi što Dinamo nije prvak države.

Uz sve drugo što je s igračima radio da im podigne tonus, uzeo je igrače za ruku, i vjernike i nevjernike, i katolike i muslimane, i komuniste i nekomuniste, i odveo ih kardinalu Kuhariću na Kaptol da ih duhovni pastir nauči kako i na zemlji postoji raj, ako se ide dobrim putem.

Trebalo je to biti tajna, ali je bila suviše važna da ne bi bila otkrivena i da ne bi pokrenula političku pobunu protiv „klerikalizacije kluba“. Blažević je spašavao živu glavu od razjarenih ateista na vlasti; možda je ne bi ni spasio da uz njega nije stao manje moćni Vrhovec, zagrebački gradonačelnik Ivo, ujedno i predsjednik Dinama, i da se na igri i na rezultatima nisu očitovali nadnaravni utjecaji molitve s Kaptola. Trener iz Travnika postao je slavniji i od pisca „Travničke kronike“ kad je u Zagreb donio naslov prvaka; zapravo, pokazao Zagrepčanima da noge slušaju zapovijedi glave.

Raštrkana vojska gubi bitke

Blažević je ušao u memoriju kao trener motivator, kao rođeni provokator, kao majstor geste i kao nositelj pobune. U treneru je paralelno živio psiholog koji je znao dignuti puk do ekstaze i političar koji je znao puteve prema vlasti. Trener s bijelim šalom i danas obožava Tuđmana koliko voli i Dinamo. Sve bi oprostio Mamiću da mu je dao još jednu šansu: Ćiro je preteča nove Dinamove paradigme po kojoj je sam kovač svoje sreće.

Do njegove pojave zagrebački klub nije mogao odbaciti staru paradigmu po kojoj je Dinamo, u filozofskoj terminologiji, najbolji za sebe, ali nije najbolji i po sebi. Trener potekao iz travničke avlije doveo je u pitanje tradiciju pokoravanja, ako treba hodajući po žici političke (ne)korektnosti. U bivšoj državi izazivao je politiku; u novoj je paktirao s njom, dok s Mamićem nije izgubio ulog s kojim se više nije mogao kockati.

Za razliku od Ćire, koji će sve dati da se čuje i da se zna za njega, novi trenerski idol nogometnog puka u Zagrebu ne čini ništa da bude „zvijezda“, osim što je stvorio igrače, momčad, igru i rezultate. Ako je Blažević sila koja zakone mijenja, Nenad Bjelica nije zakon koji bi bio sila, još manje iznad sile. On nije tip trenera demagoga, sve radi javno, a u stanju je svakome zavući ruku pod kožu a da to ne vidi dok mu ne ukrade srce.

Lokomotiva - Dinamo Gradski derbi Lokosi i Dinamo podijelili bodove, prvake spasila vratnica u nadoknadi!

Možda su navijači sa sjevera toliko voljeli Josipa Kužea, ali najviše zato što je taj trener-intelektualac bio kockarski tip; navijači su i sami kockari koji znadu izgubiti glavu. Bjelica je u kratkome vremenu pokupio vrhnje koje su prosipali njegovi brojni prethodnici predajući se Zdravku Mamiću za šaku dolara; sve svoje uspjehe dijeli najprije s igračima, tu se vidi njegova skromnost, pa s navijačima, tu se očituje trenerova bistrina, pa s upravom, tu se ogleda njegova pragmatičnost, a ono što preostane od zasluga dijeli sa sobom; u tome je znak vrhunske socijalne inteligencije.

Zna i Bjelica da je on doveo dosta novih igrača, da ih je birao prema karakteru da se mogu uklopiti u kolektiv, da su ih navijači prihvatili i da ih uprava dobro nagrađuje iz pune blagajne. Ali što bi bilo s igračima da nemaju isti DNK; raštrkana vojska ne dobiva bitke: i Dinamo to može svjedočiti.

Navijači i pored pogače traže kruha: može li se i Dinamu dogoditi ono što je zaustavilo Hajduk – da navijači požele voditi klub pa da ga nitko ne može voditi. Ako su htjeli odlazak Zdravka Mamića, to su dobili; ako su htjeli vlast u klubu i nad klubom, to je već drugi par rukava. Sportski klub, kao ni država, ne trpi diktaturu; ali ni bezvlašće.

U Dinamu je dobro i po tome što klubu ide izvrsno, a ne vidi se tko njime upravlja. Mirko Barišić ostario je na čelu kolone, ali na začelju nema više Zdravka Mamića, da sve gura ispred sebe; stvarni vladar emigrirao je u Međugorje kako u Hrvatskoj ne bi završio u zatvoru. Dok je on vladao klubom, svaki je trener bio u njegovoj sjeni, glavni igrači u njegovoj ergeli, a suci i nogometni forumi na raspolaganju. Dok je Franjo Tuđman vladao Hrvatskom, mogao je i Hajduk pokupiti neke mrvice s nogometne trpeze; kad je Zdravko Mamić preuzeo vlast u nogometu, zavladao je monopol jednoga kluba, jedne politike i jednoga čovjeka. Drugi su imali koliko je on davao.

Mamić je u svoje vrijeme bio pravi kralj: „Dinamo, to sam ja!“ Da iz obijesti nije pomagao Rijeku kako bi još više oslabio Hajduk, ne bi na Kvarneru danas bilo više djece koja su začeta u svetkovini prvoga riječkoga naslova prvaka. Kao svi inteligentni i kreativni poslovni ljudi, Mamić je bio istraživač; tako je ustanovio da ima mlađega brata koji je već sada veliki trener iako se dokazuje na periferiji nogometnog planeta.

Uvjerio je sebe da može utjecati na sastav momčadi i na koncepciju igre, da može birati igrače pa je rastjerao sve trenere koji su malo držali do sebe. Osim Mamića mlađeg, koji je imao autoritet kapetana i trenera, svi su drugi bili za jednokratnu upotrebu. Čak i Vahid Halilhodžić koji je bio najbliži europskim zahtjevima igre. Nitko ne može znati što bi bilo s Bjelicom da nije otišao Mamić: bi li „jaki čovjek Dinama“ odolio da ne ulazi u svlačionicu, da ne dovodi igrače po svome ukusu i za svoje interese ne rasprodaje klupsko srebro kako bi napunio blagajnu.

Bi li mogao provoditi tihu revoluciju da sve mijenja a da ništa ne dira, da višak igrača ne šalje u Lokomotivu na uštrb regularnosti prvenstva, nego formira dvije jake momčadi u istome klubu? Bjelica toliko dobro vodi svoj dio operative da mu ne treba tutor. Je li Mamić stariji izvlačio novac iz Dinama, je li klub u njegovoj eri poslovao na principima bankomata, sud će dati pravorijek. Dotle se mora priznati da je bio najbolji menadžer u hrvatskome nogometu, da je Dinamu osigurao toliku prednost u igračima, u novcu, u organizaciji kluba, da se ništa ne ruši pod njegovim teretom.

VIDEO Pogledajte reakciju Bjelice

Radna atmosfera

Kad sve zbroji i oduzme, Mamić će morati priznati da je imao puno nevolja u svome životu i da je većinu i doživio (i preživio). Od Dinama je on, s puno nepotrebnih gestikulacija, ekscesa, ponekad i cirkusa, stvorio dominantni klub u Hrvatskoj. U njegovo je vrijeme, ako se to može mjeriti i ako je uopće važno, Dinamo najjači od svih klubova na prostoru nekadašnje države, računaju li se domaći trofeji koje redovito osvaja, stalno igranje u Europi, novac kojim raspolaže i mjesto koje ima na nogometnom tržištu.

Ali bez Mamića – kojega čekaju nove borbe izvan nogometa – klub djeluje zrelije, ne ovisi samo o jednome čovjeku. Čini se da napokon u Maksimiru vlada normalna radna atmosfera, da uprava upravlja, da igrači igraju, da trener trenira, da navijači navijaju i da suci sude. Padne li samo jedna stranica iz takve idealne konstrukcije, Dinamu ni Nenad Bjelica neće biti dovoljno jak da osigura nastavak sadašnje renesanse. Nakon odbjeglog Zdravka Mamića, u Maksimiru će, da poslije depresije ne bi upali u euforiju, morati usvojiti Epikurovu sintagmu: „Budućnost nije potpuno u našim rukama ni potpuno nezavisna od naše volje!“

Gorivo
UŠTEDA
Čak i najmanja sitnica može utjecati na potrošnju goriva u vašem automobilu

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar nisam_robot
    nisam_robot:

    Tko podrzaje Galica i vjeruje njegovim teorijama taj vjeruje u naprednost i dobronamjernost komunisticke partije i da su komunisti spasili Uljanik, da u Istri ima manje korupcije nego ostatku Hrvatske, da je Rijeka najuredniji grad, da Stazic nije pozvao na ... prikaži još! pokolj Hrvata nekomunista, da Josipovic nije dostavljao tajnu dokumentaciju Blatogradu, da je nase novinarstvo objektivno, dobronamjerno i privrzeno Hrvatima, da je JNA bila osloboditeljska, Torcida domoljubna, domovinski rat samo nesretni nesporazum gdje su svi isto krivi...

  • jm98:

    Bjelicu je doveo Zdravko Mamić.Bez njega to se nebi dogodilo. OKO NAS SU BUDINA DECA MEĐU KOJIMA JE GALIĆ KOJIMA SMETA DINAMO,ALU MORA NEŠTO PISATI.Kad nema ništa onda je ostalo pljuvanje po Mamiću. Bjelicu drže rezultati kao i ostale trenere, a ostalo je magla.

  • Avatar Toni Broo
    Toni Broo:

    Kad se lova izvlači iz neke firme, ta firma je sve slabija, plaće su male kao u Todorićevom Agrokoru gdje je ovaj Galić radio odnosno bio Todorićev savjetnik, a njegov sin u upravi. Takve firme iz kojih se izvlači novac ... prikaži još! gomilaju dugove, primjer je SDP koji je Milanović ostavio Bernardiću s 10 milijuna duga. Mladen Hrgarek je u DORH-u i opisao kako je za Milanovića izvlačio novac, ali Milanovićev sluga Cvitan sve odlučio zataškati kao što štiti i sdp-ove i ids-ove lopove u Uljaniku i brodokradilištima. Znači, imamo političke stranke u Hrvatskoj poput SDP-a, firme poput Uljanika i Todorićevog Agrokora koje se pljačka i vodi na mafijaški način, ali partijski represivni i medijski aparat sve to ignorira i hrani javnost "zlim" Mamićem koji je u Dinamo svojim znanjem i svojom sposobnošću unio 250 milijuna eura, platio državi 350 milijuna poreza i doprinosa i omogućio da Dinamo zadnjih 15 godina ima 30 milijuna eura godišnji proračun, najbolji omladinski pogon, zaposlenike u Dinamu s najvećim prosječnim plaćama u Hrvatskoj te da Dinamo danas bude to što je.