S Radom Šerbedžijom našao sam se na vrtnoj terasi zagrebačkog restorana Gallo. Njegova omiljenog mjesta, koje rado posjećuje i Nick Cave, u kojem je ručao Richard Gere, ali i Laura Bush. "Ovdje mogu doći i sam, i neću biti sam", rekao mi je Rade, koji je na intervju došao u društvu svoga menadžera Amira Bahtijarevića. Jednog od rijetkih aktivnih pripadnika stare škole koja shvaća estradni biznis i medije, za razliku od novokomponiranih menadžerčića koji glume branu između novinara i muzičara, koji traže novinarska pitanja pismeno i vjerojatno na njih pišu i odgovore, pa takve intervjue obično bacamo u plavu kantu za smeće.
Rade je došao, začudo, bez šešira. "Ne znam zašto sam danas došao s kapom, nesmotreno", rekao je i naručio od konobara burbon. Ali kad je dobio čašu, pobunio se: "Kad sam ja pio jednokratni, plitki burbon? Ne mogu gledati u tu dubinu. Popravi mi ovo!" Ubrzo je pred njega stigao dupli burbon, a mi smo počeli čavrljati.
Uspješno gurate dvije karijere, filmsku i glazbenu, doduše i kazališnu, pa se kod vas pitam, kao recimo i u slučaju Krisa Kristoffersona – jeste li danas više pjevač ili više glumac? Jer nekako sam dojma da ste glumu malo šutnuli u drugi plan?
Pa ja sam s pjevanjem povezan od malih nogu i glazba u mom životu ima tri velike faze. Prva faza bila je kad sam kao klinac otkrio svoj zvučan glas, mogao sam proizvesti užasno visoke tonove. Mog su oca njegovi prijatelji nagovarali da me paralelno sa školom pošalje i u glazbenu školu. I predlagali mu da mi dade da sviram klavir, što sam žarko želio. Međutim, otac nije htio ni čuti da ja sad ganjam neku paralelnu školu, bio je sretan što sam bio dobar učenik računajući da ću završiti srednju školu i nešto dalje upisati. Ali mi je ipak, kad sam imao sedam godina, kupio neku crnu džipsijevsku gitaru s metalnim žicama. I odmah sam s njom izišao van, sjećam se da je kiša sipila, i počeo tamburati po ulici. I, naravno, okliznem se i padnem. Gitari, na sreću, nije bilo ništa, ali stari mi je sastavio šljagu. Tako da je moj prvi susret s muzikom bio očev udarac u potiljak. Nije me inače tukao, to je bila više kao packa. I onda sam sljedeće tri godine učio svirati gitaru.
Bili ste samouki?
Ne, moj stari odveo me kod jednog dobrog učitelja, Dalmatinca, s kojim sam naučio mnogo pjesama svirati. Međutim, prsti su mi doslovce krvarili od čeličnih žica jer zapravo sam prerano krenuo s gitarom. No uto je došao nogomet i ja sam svu strast prebacio na loptu. I, naravno, batalio gitaru koja je ostala mirovati u sobi. Ponekad bih odsvirao ono čega se još sjećam, ali nogomet me potpuno preuzeo.
Što ste tada voljeli slušati?
Moja je majka pjevala božanstveno. Bila je pasionirani slušatelj radija, tako da je znala napamet sve sevdalinke, starogradske pjesme i šlagere. I ona mi je cijeli život pjevala. A ja sam se zaljubio u Arsena Dedića i talijansku kanconu. Kad sam krenuo na Akademiju, u Zagreb sam ponio svoju gitaru. Bio sam cimer Mustafe Nadarevića, unajmili smo sobu u nekom stanu. Na Akademiji su brzo otkrili da dobro pjevam, bio sam stipendist u Gavelli, a tamo su svi lijepo pjevali. Najbolje su ipak pjevali Zorko Rajčić i Ivo Dulčić, ali i Emil Glad. Oni su pjevali od jutra do mraka u bifeu i u jednom su trenutku i mene uhvatili u kolo pa sam i ja s njima pjevao. I tako se to pročulo pa sam uvijek pjevao poslije predstava i dok smo pijančevali. To su bila divna druženja nas glumaca, to danas više nije običaj. A onda me Arsen uhvatio pod svoje. Upoznao sam ga sa 16 godina u Gospiću.
To je bio spontan susret?
Da, bio sam kod tetke u Gospiću preko ljeta i došao sam gledati "Jules i Jim" Françoisa Truffauta. Na ulazu mi vojnik cijepa kartu, ja gledam, pa je li taj vojnik Arsen Dedić? Gledam zapanjen u njega jer on je meni već tada bio najomiljeniji pjevač. A on će meni: "Što blejiš u mene k'o tele u šarena vrata?" Onda me upita: "Otkuda si?" "Iz Vinkovaca." "Pa što onda radiš tu?" "Došao sam posjetiti tetku." I gleda me, meni je to i dalje nestvarno. Pa kaže: "Dođi poslije filma na terasu, ja tu sviram. I sjedi za moj stol." Ničim izazvan. I tako sam dospio za Arsenov stol, za kojim sam sjedio i sljedećih pet, šest dana dok sam bio u Gospiću. Svaku je večer on svirao, a ja sam sjedio za njegovim stolom. Sjećam se kako je tada stalno bario mlade djevojke.
Nekoliko godina kasnije profesor nas Akademiji Kosta Spaić imao je premijeru "Don Juana". I kako me zavolio već na prvom semestru, dao mi je malu ulogu glasnika koji javlja Don Juanu da ga želi ubiti 40 razbojnika. Taj sam dan došao avionom iz Zagreba u Dubrovnik, gdje me čekao automobil. Prvi sam put u Dubrovniku, odmah fasciniran gradom, penjem se uza stepenice na Lovrinac, i Mate Baković, pokojni inspicijent, na vratima kaže: "Mali, jesi li ti Šerbedžija?" "Jesam." "Ulazi unutra, sad je tvoja scena!" Bila je to generalna proba Don Juana. Ušao sam, oko mene mrak, a Mate kaže: "Sad!" i gurne me. I ja upadam i govorim "Don Juane, Don Juane!" Ali kako sam se zaletio iz mraka, nisam od iznenadnog svjetla vidio stup u koji sam svom snagom udario i pao u nesvijest. Proba je prekinuta, zalijevaju me vodom, na nosu mi ogromna čvoruga. I tada prvo što ugledam – u drugom redu sjedi Arsen Dedić, prebacio noge preko prvog reda. Samo je nekolicini bilo dopušteno da budu na prvoj generalnoj probi i Arsen se našao među njima. Kaže mi: "Dobro došao, mali, čujem da si upisao Akademiju." I tako se počnemo družiti. Odmah me vukao na svoje koncerte i počeo sam pjevati s njim, recitirati njegovu poeziju, proputovali smo cijelu Jugoslaviju i postali prijatelji. To je ta moja druga glazbena faza, u kojoj sam snimio i neke ploče. Sjećam se kad smo snimali "Ne daj se, Ines", sve sam pjesme snimio za tri sata.
Mnogim su autorima veliki hitovi prokletstva jer kažu da zbog njihove popularnosti druge dobre pjesme ne dolaze do izražaja. To mi je govorio Dean Dvornik za pjesmu "Samo za nju" i Goran Bare za "Teške boje". Je li se vama nešto slično dogodilo s "Ne daj se, Ines"?
Ne, nije ona na taj način poklopila moje druge pjesme. Inače, ja je i danas jako volim, i zato što je Arsenova i predstavlja njegovu poeziju, a i podsjeća me na naše prijateljstvo.
VEZANI ČLANCI:
Prijateljstvo s Arsenom se produbilo?
Sjećam se kako mi je jednom rekao u garderobi: "Ajde da zamijenimo košulje!" On je imao neku super košulju, a ja neku jeans, bez veze, rekoh ajde. "Znaš, prijatelji ponekad požele da zamijene stvari. Rade, ljudi su uglavnom očajni u svojim životima i oni jako vole vidjeti dva prijatelja na sceni." A to se ne da sakriti. Tako smo Ivica Vidović i ja plijenili pažnju, ne samo zato što smo bili pristojni glumci već baš zbog te ljubavi i prijateljstva.
Tada sam svoju glazbu još uvijek amaterski radio, ali sve sam to nekako lijevom rukom odrađivao. A onda dolazi moja treća faza, kada sam prestao glumiti na svom jeziku, to je bilo 1991. godine. Završio sam u Londonu i tamo počeo snimati filmove, kod kuće su se rađale moje djevojčice, rasle... Dok sam čekao nove filmove, nove uloge, moja žena Lenka radila je u bolivijskoj ambasadi...
Bolivijskoj?
Da, Lenkina je majka Bolivijka, a ujak joj je tada bio predsjednik Bolivije. Ona je bila atašeica za kulturu u Londonu, naporno je radila, ali i režirala. A ja sam uglavnom provodio vrijeme s djecom, vodio ih u vrtić, i onda bih bio sam, uzeo gitaru, sviruckao malo, pisao pjesme... I tako sam '97. izdao knjigu pjesama "Prijatelj ga, kaže, više ne poznaje" u izdanju Feral Tribunea, Predrag Lucić bio mi je urednik. To je bio okidač da se aktivnije počnem baviti muzikom. Nešto kasnije sam u Los Angelesu upoznao Miroslava Tadića i počeo raditi s njim, družiti se, pjevušiti, i tako smo snimili nekoliko pjesama kod njega u studiju. "Slušaj, to meni izgleda okej, dobro zvučimo. Idemo mi izdati album", rekao je jednoga dana. Snimili smo dvije ploče, za drugi album "Ponekad dolazim, ponekad odlazim" dobili smo Porina i tako sam se počeo ozbiljnije baviti muzikom i to traje do danas. Poslije sam radio s Livijem Morosinom, istraživali smo etno rock, radio s Vlatkom Stefanovskim... I kad sam se iz Amerike preselio u Hrvatsku 2011., Tadić mi je rekao da bi bila šteta da te naše pjesme nemaju koncerte. Predložio mi je da sastavim bend. I onda je moj menadžer Amir Bahtijarević sastavio bend od sjajnih muzičara: Antuna Stašića, Marija Igreca, Marjana Krajne, Jure Vrandečića, Darija Hleba i moga Ranka Purića Campija. To je sada uhodan tim i ja sam naučio točnije izvoditi stvari, i pronašao svoj stil pjevanja. Da nije samo šansonijerski, nego da mogu i potegnuti.
Kad bi se vaša muzika opisivala jednom riječju, rekao bih da je boemska...
Pjesme koje odabirem od prijatelja koji pišu za mene uglavnom su boemske. To su uglavnom Arsenove pjesme, čije obrade radim, ili recimo pjesme koje je Hus za mene napisao, "Eto pjesma" i "Kasna jesen dolazi". One jesu boemske, ali imaju i tu neku žaoku, naročito "Eto pjesma" kad kaže: "Kad nam uzmu sve, neka pjesme ostane".
S druge strane moje pjesme, koje ja pišem, imaju uvijek tu jednu žaoku. "Vrijeme je, draga, vrijeme je" crna je da ne može biti crnja. Zatim pjesma "Moj otac partizan bio", gdje se prvi put spominje Informbiro u zabavnoj melodiji. Pobijedio sam s tom pjesmom na Večerima šansone. Tada je bilo pravilo da pobjednik Šansone nastupi u Lisinskom na finalnoj večeri i ja sam te 1982. dobio ovacije na temu razočaranog partizana. Ali onda su dežurni policajci shvatili o čemu sam ja pjevao i pjesma je cenzurirana.
Potom moja pjesma "Povratak ratnika", politički je angažirana, zatim pjesma koju sam radio sa Zlajom Arslanagićem "Poleti ptico", koja govori o tom času kad sam morao otići iz grada... Ili moja pjesma "Ne okreći se, sine"... Dakle moje su pjesme angažirane, one nisu baš ni ljubavne ni boemske. Ali ono što prevladava u mom ozračju pjevanja je inteligentna tuga. Recimo Urbanova pjesma koju je napisao za mene "Govorila je tako tiho, tiho, tiho", to jako odgovora tom stilu inteligentne tuge. Kao i Husove pjesme.
Pjesmu "Ne okreći se, sine" davno ste napisali?
Da, napisao sam je kad je Danilo imao 18 godina.
U njoj kažete "Moj život je prošao začas", iako tada niste imali puno godina?
Ali tako sam se osjećao.
A danas?
Pa kad govorim o svojem životu i o svojoj generaciji, onda sam ispunjen nekim užasnim pesimizmom. Jer ta moja generacija doživjela je vjerojatno najdivniju mladost od svih generacija koje su živjele na ovim prostorima ikada. Mislim na nas koji smo rođeni poslije Drugog svjetskog rata i proživjeli do 80-ih godina taj zlatni period zemlje koja je živjela u miru. Možda i nismo znali za te probleme koje su stariji ljudi osjećali, ja uvijek ostavljam otvorenim to pitanje. Nikada nisam isključiv u tome i želim razumjeti ljude koji kažu da oni tada nisu bili baš najsretniji. Ja sam bio sretan. Nisam bio u Komunističkoj partiji, ali volio sam svoju mladost i tu zemlju i svoj život u njoj. Poslije toga, kad se dogodilo to što se dogodilo, taj strašni rat, i kad su ljudi izgubili živote, kuće, stanove, i kad su mnogi ljudi bili svjedoci tog užasa, u meni se duboko ukorijenio pesimizam. Kao što ne mogu ravnodušno promatrati ovo što se događa u Ukrajini, u kojoj je poginulo 450 hiljada Ukrajinaca i 270 hiljada nekih mladih Rusa, pa to je ludilo. Ili ovaj egzodus Armenaca. A ipak moram ići dalje, pokušati se nasmijati, popiti svoj burbon i baviti se umjetnošću. Navijati za mlade ljude i za njihovu mladost, želim vjerovati da je život ponovno moguć i da će doći neka bolja era.
Bojite li se i danas da bi nešto ponovno moglo krenuti po zlu ovdje?
Da je mene netko pitao '90. godine hoće li doći do rata u Jugoslaviji, rekao bih mu: "Ma daj, ne pričaj gluposti, ne dolazi u obzir!" Ali poučen tim ratom, bojim se. Nisam siguran. I to je moja poruka pjesmom "Ne okreći se, sine". To je moja poruka mom sinu Danilu i njegovoj generaciji: Ne okreći se za mnom, sine, za mojim problemima, pusti svog oca, i njegove prijatelje, i Drugi svjetski rat. Gledaj naprijed u svoj život, u budućnost, u bolji svijet, gradite ga po svojoj mjeri, budite bolji od nas.
Uspijeva li Danilo ići tim putem?
Uspijeva. Danilo je divan, optimističan, pametan. Evo sad snima film o Draženu Petroviću.
Je li vama dodijelio neku ulogu?
Ne, ja sam odigrao svoje kod njega u ličkoj komediji "72 dana". Danilo je opasan tip.
Hajdemo najaviti vaš koncert u Lisinskom 17. listopada, što nam to pripremate?
Zapadni kolodvor i ja imamo sto pjesama na repertoaru i to je divan osjećaj. A još je ljepši osjećaj sjesti, prekrižiti noge i upitati se – što ću večeras izvoditi? Onda zovnem Antuna Stašića, kojega sam proglasio svojim dramaturgom, i odlučimo koje ćemo pjesme izvesti. Volim uvijek malo mijenjati repertoar, naročito početke koncerata, da ne budem sam sebi dosadan. Sad razmišljam da za Lisinski dadem malo više štiha Zagreba, te patine, toga što sam ja proživio ovdje, toga što ja najviše volim u tom gradu, taj neki lijepi splin koji ovdje vlada... Želio bih govoriti stihove koji govore o Zagrebu i našem životu ovdje.
Gosti su vam Damir Urban i Vlado Kreslin, je li to više prijateljska priča ili se oni konceptualno uklapaju u vaš nastup?
Najprije prijateljska. Ali mislim da imam pravo zbog svojih godina i svoje karijere za goste imati najbolje frajere na području bivše Jugoslavije. A Urban je "number one" sada, kamo god dođe. Mi smo baš postali prijatelji i mnogo se i duboko volimo. Fascinira me svojom lijepom dušom, lucidnošću, tako je pametan u pjesmama koje radi, tako je moćan u načinu na koji interpretira. A i to kako se sjajno igra svojim drugim talentima, kako slika fantastično! Radio je ilustraciju za knjigu mog prijatelja Borisa Dežulovića, to je ludilo kako je napravio! On je kao Dali! A Vlado Kreslin je jedno čudo! Jako mi je žao što njegove pjesme na slovenskom ne mogu prijeći tu jezičnu granicu, jer njegove pjesme nisu samo udri pa pjevaj. On je meni naš Frank Sinatra, on ima iz abdomena tu intonaciju, mušku, oštru i drsku. Škrt u emocijama i ubitačno točan.
Vama je kao i Kreslinu šešir postao zaštitni znak. Znam da on u kući ima kolekciju od stotinjak primjeraka, kako vi stojite sa šeširima?
Nisam kao on skupljač šešira jer mi ih kradu i ja ih poklanjam.
Pjevat će i vaša kći Lucija...
Volim nastupati sa svojom djecom. Danilo je znao svirati u mom bendu i to je moj najveći uspjeh – da sam završio zajedno sa sinom u rock'n'roll bendu Livija Morosina. Lucija pjeva izvanredno, sad je pokazala u "Zvijezde pjevaju" što zna, svi su je zavoljeli. Pjevaju i sve tri moje preostale kćeri, naročito Milica, ona se profesionalno bavi glazbom. Piše svoje pjesme, tekstovi su joj sjajni, izdala je album "Eliot Alma". Inače završila je Akademiju Lipa u Liverpoolu, koju je osnovao Paul McCartney i u kojoj studiraju samo najveći talenti iz svijeta.
Album "Ne okreći se, sine" izdali ste u onoj kriznoj godini virusa i potresa. Jesu li vam pandemija i lockdown bili poticaj da se pozabavite albumom i novim pjesmama?
Tada je realiziran album, ali to nije bilo dobro vrijeme, ljudi su bili uplašeni. To je bio razlog zašto sam tada snimio čak 47 videa. Jednostavno da malo razveselim ljude. Čim je prestala pandemija, prestao sam ih raditi.
Na albumu "Ne okreći se, sine" surađujete s Gabi Novak i Matijom Dedićem, veza s Arsenom očito je i dalje živa. S druge strane obradili ste i legendarnu Mišinu pjesmu "Ostala si uvijek ista". Je li Mišo prokomentirao vašu obradu?
Nismo se čuli. Inače smo se znali prije družiti, on je igrao u filmu u kojem smo zajedno glumili, "Poslijepodne jednog fazana" Marijana Arhanića. Igrao je jednu od glavnih uloga i bio je fantastičan glumac.
Ta pjesma ima i dodatak u kojemu kažete: "Godine su prošle i ništa više nije isto, osim uspomena, plavog i sivog neba nad našim tajnim uvalama, i božanskog glasa Miše Kovača".
Da, to sam ja napisao i stavio baš zbog njega. Inače, Mišo mi je još davno rekao: "Znam ja da ti više voliš Arsena, voliš ove intelektualne stvari." A meni je drago bilo kad sam saznao da su i on i Arsen snimili duet. Da, ja volim Arsenovu estetiku i poeziju, ali volio sam i Mišinu energiju. On je bio sretan jer je imao sjajne suradnike koji su mu pisali odlične pjesme, sve hit do hita.
Kako ide vaša filmska karijera?
Uskoro ću u Bilbau snimati film koji će biti nalik onome koji sam radio s Liamom Neesonom "96 sati: Istanbul". Bit će to krimi-priča u kojoj imam dobru ulogu jednog bivšeg učitelja borilačkih vještina.
Opet glumite nekog Slavena?
Ne, inzistirao sam da bude Grk. Već sam igrao Grka u filmu "La tregua" Francesca Rosija, u kojemu sam igrao s Johnom Turturrom. To mi je jedan od najdražih stranih filmova u kojima sam igrao. I ta suradnja s Turturrom, koji je nebeski glumac, bila je sjajna. Ostali smo poslije toga veliki prijatelji.
Je li bilo projekata koji su vam izmigoljili, a da ste već jednom nogom bili unutra?
Ma kako da ne. U filmu Phila Aldena Robinsona "The Age of Aquarius" 1997. godine glavna uloga pripala je Harrisonu Fordu, a druga uloga meni.
Dobio sam ugovor na potpis u petak, ali moj agent rekao mi je da pričekamo do ponedjeljka, da on još malo pregovara. Tada je Branko Lustig trebao biti direktor filma. Ali Harrison Ford sutradan, dakle u subotu, dolazi u Universal Pictures i kaže redatelju da mu se jako sviđa scena u kojoj gori biblioteka u Sarajevu i da bi htio biti u toj sceni. A Phil mu kaže: "Ne može, pa ti si u tom času u Marrakeshu." "Ja ne znam gdje sam ja u tom času, ali ja želim biti u toj sceni." "Nemoguće." "Jesi li siguran?" "Jesam". "Hvala", zaključio je Ford razgovor i otišao iz filma. U koji je već bilo ulupano 10 milijuna dolara, lokacije pripremljene, film se trebao snimati u Hrvatskoj, Sarajevu i Maroku. Ja sam imao ulogu ratnog reportera, kao u filmu "Prije kiše". I tako propade film. Phil je pokušao pronaći drugog glumca, ali nije uspio jer kad se dogodi da velika zvijezda izađe iz projekta, oni ga potpuno potope. Osim toga Terence Malick tri mi je puta nudio ulogu, ali nijednom se nije ostvarilo...
Kakav peh, pa zašto?
Prvi put jer se dogodio 11. rujna. Trebao sam igrati glavnu ulogu u njegovu filmu, ali, eto, propalo je jer su se tada prekinula i odgodila sva snimanja. Drugi put u "Cheu Guevari", zvao me da igram glavnog generala u Boliviji, to bi bio jedini Bolivijac s plavim očima, ha-ha. No onda se u zadnji čas zamijenio za projekte sa Stevenom Soderberghom pa je on preuzeo "Drvo života". I treći put dogodilo se dok sam bio na turneji s Miroslavom Tadićem i Vlatkom Stefanovskim po Makedoniji i jugu Srbije. Zvao me agent iz Amerike i rekao: "Čuj, Malick snima jedan mali film i traži te na 12 dana za glavnu ulogu." "Reci Malicku da imam turneju s Vlatkom i Mirom po Makedoniji i da ne mogu sada doći u Ameriku." Kad su mu prenijeli, ovaj se samo nasmijao i rekao: "Next time". Ne znam nikoga na svijetu tko bi odbio Terencea Malicka. Ja ipak vjerujem da ćemo nas dvojica jednom snimiti film.
Jeste ove godine glasali za Oscare?
Nisam, ali još uvijek sam u Akademiji.
Zašto niste glasali?
Pa nisam odgledao filmove. Ja baš i ne volim gledati filmove.
A svoje?
Svoje pogotovo, uopće ih ne gledam. Ne sjećam se kad sam gledao neki svoj film ako nisam baš bio prisiljen biti na nekoj premijeri. Gledanje sebe na ekranu jako me nervira.
U kojem smislu, nezadovoljni ste kako ste odigrali?
Nisam nezadovoljan, nego jednostavno se pitam zašto ću gledati sebe. Sjećam se jedne scene kad sam u Vancouveru snimao film "Shooter" s Markom Wahlbergom. Došao sam umoran poslije snimanja u hotel, bacio se pod tuš pa na veliki krevet, upalio televizor i na njemu moj krupni kadar iz nekog filma. Ma marš, odmah sam mijenjao kanal i potražio neki sport, ha-ha.
Jeste li s nekim od hollywoodskih glumaca s kojima ste radili, poput Toma Cruisea, u kontaktu?
S mnogima. S Tomom Cruiseom bio sam dobar, ali nismo se viđali otkako se rastao od Nicole Kidman. Znao sam s njim u Los Angelesu otići na večeru, družiti se. Ali ja ne zovem nikada, oni mene zovu... Dobar sam s Vanessom Redgrave, s njom smo kao jedna familija, ona je kuma moje djece. S Johnom Turturrom sam, naravno, odličan, kad god dođem u New York, vidimo se, to je ostalo divno prijateljstvo. Ostala je doduše jedna rana među nama, kad je režirao svoj film, ponudio mi je glavnu ulogu, a ja sam u tom času snimao "Nemoguću misiju 2" i bila je velika razlika u lovi. Rekao sam: "Oprosti, John, ali treba mi taj novac, imam veliku familiju", ha-ha. Dobar sam i dalje s Charlize Theron, Lenka je velika prijateljica s Annette Bening pa sam se i ja sprijateljio s njom, s Warrenom Beattyjem... Bili smo dobri i s Angelinom Jolie, ali ona je netragom nestala nakon rastave, ne znam gdje je zapravo... Potpuno je nema, otišla je u neku svoju priču.
A s Terenceom Malickom?
To je pitanje nekog sviđanja. On je bio oduševljen mojom ulogom u filmu "Prije kiše".
Nije bila opcija da ostanete živjeti u Americi?
Odlučio sam se vratiti kući iz više razloga. Prije svega, moja Lenka tamo je patila. Ona se navikla ići u teatar, gledati izložbe, živjeti punim plućima... Los Angeles je meni bio genijalan, pun barova, svaku sam večer visio u njima, ali njoj je to bila katastrofa. Drugo, vratili smo se i zbog djece. Djeca su mi loše počela govoriti hrvatski i nisam mogao zamisliti da odrastu i da govore onim groznim gastarbajterskim jezikom. I zato smo došli u Rijeku i otvorili kazališnu Akademiju.
Akademija više ne radi, zašto?
Jako smo razočarani otišli iz Rijeke, ništa nam nisu napravili što su obećali. Nismo mogli nastaviti raditi s mladim glumcima, a stvorili smo sjajne glumce. Nisu nam dali ni prostor gdje bismo mogli raditi ni nove profesore. Tako da smo na neki način razočarani Rijekom, naročito time što je bila Europska prijestolnica kulture i što je mogla sagraditi kazalište ne samo nama, Akademiji studentskog kazališta, nego i Dramskom ansamblu Rijeke, koji se muči na onoj velikoj sceni. Ti divni glumci i ansambl zaslužuju jedan pravi teatar. I oni, kad su bili Prijestolnica kulture, to uopće ne iskoriste. Katastrofa.
Je li bivši gradonačelnik Obersnel kriv?
On je najmanje kriv. Krivi su ti mladi, nadobudni ljudi koji su vodili kulturu.
Gdje se vidite u budućnosti? Neki glumci poput Daniela Daya Lewisa umirovili su se na vrhuncu karijere, neki, poput Clinta Eastwooda, odlučili su do kraja ostati na nogama...
Oni imaju tu sreću da su zaradili velik novac. Ja nisam. Jer kad sam došao tamo, u američkim su filmovima promijenili taktiku i počeli dobro plaćati samo glavnu ulogu. A za sve ostale uloge bila je uravnilovka. Ali nije to razlog što još neću prestati raditi. Ja sam morao prestati igrati nogomet zbog kuka, inače bih igrao i dalje. Zato igram tenis, pa me kuk boli pet dana, pa prođe, pa opet igram. Bavio sam se sportom cijeli život, a tako ću se baviti i glumom i muzikom – dokle god mogu.
Zato ste i snimili onaj spot na atletskoj stazi, kao da poručujete – ja sam i dalje u sprintu.
Neću se blamirati pred publikom. Osjetit ću kad postanem dosadan samome sebi i otići. A taj će trenutak doći kad-tad... No još uvijek nije stigao i ja idem dalje.
VIDEO Tko je Aleksandra Prijović? Srpska pjevačica živjela je u Hrvatskoj, a u braku je sa sinom teniske legende
Proleterski plemić žali za vremenima kad je još i bolje curilo iz državne sise podobnima. Prodaje ljevičarsku balkansku patetiku pod veliku umjetnost. Na to padaju oni što nose majice s koljačem Che Guevarom.