Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 100
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
SRĐAN GOJKOVIĆ GILE

U Hrvatskoj smo popularniji nego u Srbiji, a 'Igra r'n'r cela Jugoslavija' i dalje je hit

22.11.2018.
u 11:02

Frontmen Električnog orgazma u Zagrebu je promovirao novi album i otkrio nam zašto je novi val dugovječan, zašto bježi od politike i zašto njihov rad ima veći odjek u Hrvatskoj nego u Srbiji

Kultni novovalni beogradski sastav Električni orgazam objavio je ove godine novi album “Gde smo sad?” koji je nedavno predstavio na druženju s obožavateljima u Zagrebu. Riječ je o grupi koja djeluje punih 38 godina, predvođena frontmenom Srđanom Gojkovićem – Giletom. S njim su album promovirali i klavijaturist Ljubomir Đukić – Ljuba i basist Zoran Radomirović – Švaba. Srđan Gojković – Gile (57) nedavno je dobio drugo dijete budući da mu je druga supruga Patricija rodila djevojčicu Taru. Iz prvog braka s producenticom Marinom Tarle Gojković ima sina Uroša.

Gile, kakav je osjećaj ponovno doći u Zagreb? Znam da vas uz naš grad vežu lijepe uspomene.

Što reći, naš drugi koncert u povijesti benda bio je u zagrebačkom klubu Lapidarij, gdje smo svirali uz Šarla akrobatu. Od tada traje ljubavna priča između Električnog orgazma i Zagreba. Zagreb je uvijek bio jedan od mojih omiljenih gradova u koji se rado vraćam. Vjerojatno je Zagreb jedan od gradova u kojem bih vrlo lako mogao živjeti.

I zanimljivo je da ste bili omiljeniji u Hrvatskoj nego u Srbiji?

Istina. Nekako su ljudi u Zagrebu na pravi način shvaćali što Električni orgazam radi, bolje nego ljudi u bilo kojem drugom gradu nekadašnje domovine, a sadašnje regije. Možda je to moje subjektivno viđenje, no uvijek mi se tako činilo. Čak i ovaj novi album ima mnogo više pozitivnih ili bilo kakvih kritika u Hrvatskoj nego u Srbiji. U Srbiji su izišle možda dvije-tri recenzije, a kod vas mnogo više.

Uostalom, otkrili su vas Siniša Škarica i tadašnji Jugoton?

Tako je. Škarica je bio najvažniji čovjek u karijeri Električnog orgazma, ne samo što je odigrao ključnu ulogu u samom pokretanju naše karijere i karijera Idola i Šarla akrobate na ploči "Paket aranžman" nego i kasnije jer smo sve jako bitne albume snimili za Jugoton. Ta je suradnja prerasla u dugogodišnje prijateljstvo koje traje i danas. Ovih dana dogovaramo i reizdanje starih albuma. Početkom iduće godine pojavit će se box-set s tim albumima i opet je u tome Škarica, uključen je u pregovore s Croatia Recordsom.

Album "Paket aranžman" i danas ima kultni status. Zašto je to tako?

To je doista bio dobar album i još uvijek je dobar. Na njemu je zabilježena neka posebna energija, specifična magija tog novog vala i punka i velike glazbene promjene koja je nastala u to vrijeme. Uz to, pokazalo se da se radilo o talentiranim autorima koji su nakon toga napravili ozbiljne karijere – Koja, Milan Mladenović, Vlada Divljan i mi. Nije to bio “one hit wonder”, nego početak ozbiljnih karijera.

Naslovi vaših albuma uvijek tjeraju na razmišljanje. Logično je onda da vas pitam gdje smo sad?

Uvijek to bude nešto spontano i nešto što mi dobro zvuči. Ne namećem publici značenje naslova pjesme ili albuma već to može biti višeznačno. I taj naziv “Gde smo sad” može biti preispitivanje gdje smo mi u našim životima u ovom trenutku, čime smo unutar vlastita uma zaokupljeni ove sekunde, sanjarimo li, planiramo li neku budućnost, gledamo li što se upravo događa... Nekoliko je mogućih definicija tog naziva.

Slušajući album, primijetio sam da ste opet raznoliki, što stilski a što po tome da neke pjesme pjevate vi, a neke Ljuba?

Simpatični su mi komentari da ljudi kad slušaju pjesme ne mogu pogoditi kad pjevam ja, a kad Ljuba. Ljuba je napustio bend nakon albuma “Kako bubanj kaže” i vratio nam se poslije gotovo 20 godina. Neki ljudi koji su nas počeli slušati tek na albumu “Distorzija” čak nisu ni znali tko je Ljuba, a on je pjevao neke zaista bitne pjesme s početka naše karijere. Orgazam je bend koji je originalno imao dva pjevača. Uvijek mi se sviđala ta fora s bendovima koji imaju dva ili više pjevača, poput Beatlesa ili grupe The Band. Mislim da to daje na raznovrsnosti. A što se tiče stilske raznolikosti, postojimo 39 godina i željeli smo istražiti i neka područja koja prije nismo istraživali. Besmisleno je da pravim pjesmu poput “Zlatni papagaj” ili “Debela devojka”. Odrastao sam na umjetnicima koji su se mijenjali iz albuma u album kao Lou Reed, David Bowie, Iggy Pop ili Beatlesi. Dosadno je kad bend uhvati neku formulu i cijelu karijeru svira dvije pjesme, jednu brzu, a drugu sporu. Mislim da publici nikad ne treba dati to što očekuje jer to onda postaje dosadno. Realno, mogli bismo svirati do kraja karijere i ne izdati ni jedan album budući da imamo mnogo hitova. No mi volimo snimati albume i prije svega ih snimamo zbog sebe. Tako i pristupamo kreativnom radu – snimamo isključivo pjesme koje nas zabavljaju, bez razmišljanja o tome kako menadžeri, publika ili diskografska kuća nešto od nas očekuju.

Već smo spomenuli i vaš kultni album “Distorzija” koji je izišao 1986. i bio je prekretnica u vašoj karijeri.

Bio je prekretnica u komercijalnom smislu, došlo je i do promjene u bendu jer je Ljuba otišao u New York i došli su Švaba i Banana. Ideju za njega imao sam godinama, htio sam napraviti garažni album s kratkim i jednostavnim, a melodičnim pjesmama na koje su odlično reagirale i kritika i publika.

Neke od tih pjesama i danas fenomenalno zvuče, primjerice “Ja sam težak kao konj” ili pogotovo genijalna “Kapetan Esid”.

“Kapetan Esid” je i meni jedna od najdražih pjesama koje sam napravio. Konkretno, kad me ljudi pitaju za najdražu pjesmu, kažem ili “Krokodili dolaze” ili “Kapetan Esid”.

Neizbježno je pitanje o pjesmi “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”. Sjećam se da na vašem prvom koncertu u Splitu nakon rata niste željeli svirati tu pjesmu, a onda vas je publika na bisu tražila da baš nju izvedete?

Bio je rat, ludilo, prekid od deset godina da nismo bili u Splitu. Razgovarali smo s organizatorom koncerta o tome bi li ljudi tu pjesmu mogli shvatiti kao provokaciju. Ni on sam nije znao pa je rekao da moramo vidjeti kako će publika reagirati. Odsvirali smo cijeli koncert i otišli s pozornice, a publika nas je zvala na bis tako da je pjevala “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”. Onda smo je i odsvirali.

Ta se pjesma na kraju počela svuda pojavljivati. Uz nju ste u Srbiji dočekivali i vaše sportaše, a čuli smo je i u filmu “Lepa sela lepo gore”.

Svašta je bilo s tom pjesmom, a nije nam to bila namjera. Čak su je puštale i razne političke stranke koje mi uopće nisu bile bliske. Jedno vrijeme tijekom 90-ih nismo htjeli svirati jer se sve otelo kontroli i davali su joj značenja koja uopće nije imala. A prava je istina da je bila posljedica uspjeha albuma “Distorzija”. Prije tog albuma bili smo klupski bend koji je svirao po većim gradovima, a onda smo prešli u veće dvorane pa čak i na stadione. Ta pjesma nije imala domoljubnu notu, nego komentar da konačno sviramo rock’n’roll po cijeloj Jugoslaviji. Kad sam bio mali, jako sam volio pjesmu grupe Grand Funk Railroad “We’re An American Band”, pa sam u stvari htio napraviti sličnu pjesmu.

Kad smo spomenuli devedesete, bili ste jedan od glasova razuma u projektu Rimtutituki koji je pozivao na mir, a vaši sugrađani u Beogradu bacali su cvijeće ispraćajući tenkove koji su išli u Hrvatsku?

Toga se sjećam kao početka užasnog ludila, buktanja nacionalnih strasti koje su u Jugoslaviji bile suzbijane. Tada smo otišli u potpunu krajnost, što mi je uvijek bilo suludo. Nisam tako odgojen, nikad ljude nisam procjenjivao po tome koje su nacionalnosti. Meni je svejedno jeste li Talijan, Japanac, Marsovac, Hrvat ili Srbin. To mi je geografska odrednica, a prije svega gledam kakav je tko čovjek. To je sve počelo na skupu održanom protiv nasilne mobilizacije ljudi koji su slani u rat protiv svoje volje. Poslije su ljudi pitali jesmo li naivno mislili da će to zaustaviti rat. Naravno da nismo, ali jednostavno smo u tom trenutku imali potrebu iskazati osobnu savjest, kao javne ličnosti izraziti svoje mišljenje o tome što se događa. To je u Srbiji bilo vrlo zajebano jer je tada vladala euforija koju su masovno pumpali tadašnji režim i mediji. Bili smo šačica usamljenih ljudi koji su digli glas protiv nečega što je u Srbiji bilo prilično masovno.

Kako gledate na sadašnju političku situaciju u Srbiji?

Iskreno, poslije Rimtutitukija i mnogih sudjelovanja na protestnim mitinzima sve mi se smučilo i posljednjih desetak godina sam se jako razočarao u ljude za koje sam mislio da mogu donijeti promjene. Neki od njih bili su i na vlasti i nisu donijeli nikakve promjene. Zadnjih pet-šest godina uopće ne pratim političku situaciju – ne pratim TV Dnevnik, ne čitam novine i ne slušam radio. Sve to potpuno ignoriram.

Vjerojatno je to povezano i s time što ste postali budist?

Budizam ne doživljavam kao religiju. On jest religija u Aziji, ali je za mene to vrlo praktičan način vježbanja vlastita uma s jasnim ciljem da mi život bude lakši i bolji. Budizam se razlikuje od ostalih religija po tome što se ne radi o nekakvom vjerovanju da je nešto ovako ili onako, nego mu je cilj da njegujete svoj um. Budist sam postao slučajno, tako da sam našao jednu knjigu i kupio je još potkraj 80-ih. Bile su to osnove Budina učenja. Činilo mi se to razumno i logično više nego išta drugo. Nisam sklon misticizmu ni vjerovanju u nešto samo zato što netko tako kaže, a ja ne mogu provjeriti. Ušao sam u to s dozom sumnje, no kad sam počeo, primijetio sam da se osjećam bolje.

Nedavno ste, u 57. godini, dobili drugo dijete. Kakav je to osjećaj?

Super mi je. Djeca su fantastična stvar i drago mi je što sad imam i kćer jer je to drukčije iskustvo. Sin sad ima 10 godina i jako je muzikalan. Stvara već i svoje pjesme. Svašta ga zanima. U posljednje vrijeme želi biti youtuber. To je potpuno novo zanimanje od kojeg se odlično zarađuje. Čak je i fan nekog hrvatskog youtubera. Ja ga, naravno, ne forsiram, niti sam od onih roditelja koji pokušavaju od svoje djece napraviti vlastitu repliku. Što god bude izabrao da mu bude poziv, imat će moju podršku. Samo da se ne radi o nečemu nemoralnom poput prodavanja droge ili posla profesionalnog ubojice. Naravno, izložen je rock’n’rollu od prvog dana, baš kao i kći. Kod mene rock svira uvijek i u stanu i u autu. Sin obožava Boba Marleya, Paula McCartneya, Rolling Stonese... Onda dođe kući iz škole pa mi kaže: “Zamisli, pitali su me slušam li nekog narodnjaka.” Bio je uvjeren da svi slušaju rock kao njegov tata.

Pogledajte video: Estradnjaci koji su postali duhovnjaci

Komentara 35

SO
SoloHan
11:07 22.11.2018.

To je zato jer više Srba ima u Zagrebu nego u Srbiji, tamo su uglavnom posljedice Turskog orgijanja.

DO
domxerex
11:19 22.11.2018.

Hahahaha, tako je to kada živiš otuđen u svome medijskom prostoru koji ne priznaje realnost okolice u kojoj žive relani ljudi. Imam neke vjesti za vas; tito je umro i nije uskrsnuo, jugoslavija se raspala (jer su krediti dožli na napralu a vladajuće elita se nije bila spremna odreći povlastica) u krvi zbog rata koji su nametnuli komunisti i četnici iz srbije tobože da zaštite ugrožene srbe i jugoslovene u hrvatskoj koji i dan danas žive bolje od 90% građana hrvatske. - - - Vl bi trebao imati odjeljak "vesti iz nesvesti"

OC
obican covik
11:11 22.11.2018.

Kad ce Vecernji prestat pisat gluposti I bljuvotine ????

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije