Nakon svih koncertnih i sportskih dvorana i livada na kojima je kod nas svirao, Nick Cave sa The Bad Seeds napokon je došao i u pulsku Arenu. Zanimljivo, ali Cave je do sada kod nas nastupao samo u Zagrebu, pa je tim više bilo zanimljivo očekivati kako će odreagirati na starorimski amfiteatar, vjerojatno najljepše mjesto koje smo mu mogli ponuditi od 1997., kad je prvi put gostovao kod nas na dva koncerta u Lisinskom. Još jedna nedoumica bila je hoće li Cave moći nadmašiti spektakularan nastup u Areni Zagreb s kraja 2024., kad se sve poklopilo; i 17 tisuća ljudi u publici i Caveov nastup koji zadnjih godina „doživljava“ i masovna publika. U Puli je održao dva nastupa, a ovaj drugi 5. kolovoza zapravo je bio prvi najavljen, ali je zbog brze (ras)prodaje ulaznica dodan još jedan večer prije.
Nakon dolaska na pozornicu i Caveova teatralnog „udarca“ nogom u zrak i istovremenog udarca bubnja u početnoj „Get Ready for Love“, Nick Cave krenuo je u osvajanje druge zlatne Arene zaredom i uspio u tome. Večer prije svirao je dva sata i četrdeset minuta, kao i u srijedu navečer. Kolege su mi na pitanje je li u utorak „bio bolji od Arene Zagreb?", prije godinu i pol, odgovarale sa „jest“, ili „bilo je drugačije“. I ovaj je koncert bio jako dobar, ali ne bih ga nikako stavio ispred zadnjeg Zagreba, ponajviše zbog izbora pjesama i manjka rizika i svježine koju su tada nosile nove pjesme s „Wild God“, kojih je tada u set listi bilo čak osam.
Nakon druge pjesme „From Her to Eternity“ Cave je u Puli dometnuo da je „ljudski vruće“ i - pogriješio. Jer bilo je neljudski vruće, kao da je netko pozatvarao prozore na pulskoj Areni i usput stavio montažni krov. Najgore što vam se moglo dogoditi bilo je da vam se netko s mokrom majicom prislonio na mokru košulju, jer bila je to doslovna sauna, ili da ste bili poput ljidi koji su sa dva piva u rukama neuspješno tražili izgubljenog partnera po parteru Arene, umjesto da popiju oba piva i osjećaju se još bolje.
Cave je iz publike uzeo nekoliko lepeza, isprobavajući od manje prema većima, ali mora se priznati da je - za razliku od prve večeri kad je bacio sako u četvrtoj pjesmi - ostao u odijelu do pred sam kraj regularnog dijela koncerta i pjesme „Jubilee Street“. Cave je vjerojatno jedina zvijezda tog formata koja u prugastoj plavoj košulji s bijelom kragnom i reverima rukava ne izgleda poput nekog japijevskog menadžera iz banke. Mora se priznati i da je bio pošten prema fotografima; u prve tri pjesme sišao je među publiku, omogućio najbolje kadrove, bez „lažnjaka“ poput crvenog svjetla straga koje vam fotografiranje čini bezuspješnim.
Od „Divljeg Boga“ do Boga i kralja rođenog u Tupelu - naravno, Elvisa – nakon skoro dvije godine turneje dobili smo manji broj pjesama sa zadnjeg albuma i nešto protočniji koncert u kojem se ipak našlo pregršt skoro misnog i misaonog sadržaja. U „O Children“ na pozornicu se popelo dijete koje su mu vjerojatno „dodali“ roditelji iz prvog reda, pa je izgledalo kao da je vrhovni svećenik blagoslovio baš vašeg sina. U „Carnage“ me podsjetio na Blixu Bargelda - nekad ključnog člana Bad Seedsa - kad je prije 25 godina na zagrebačkom bijenalu u Gavelli pitao publiku za prijevod riječi „disciplina“ (odgovor je bio – stega). Ovom prilikom Cave se pitao za prijevod naslova „Carnage“, a odgovor je dao gitarist George Vjestica, porijeklom iz Hrvatske – „pokolj“.
Možda je letargija i srednji tempo uzeo previše maha u pet pjesama od „Carnage“, preko „Joy“ i „Rings of Saturn“ do „Bright Horses“ i „Henry Lee“, dueta u kojem je PJ Harvey zamijenila prateća pjevačica. Ali takva je danas struktura Caveovih koncerta u kojima je kraj ostavljen za nemilosrdne hitove „The Mercy Seat“, „Papa Won't Leave You, Henry“, „Red Right Hand“, „The Weeping Song“ i „Jubilee Street“, nakon kloje je završetak regularnog dijela nastupa zakucala hipnotička „Hollywood“, skupa s prijevodom teksta pjesme na hrvatski na velikom pozadinskom ekranu.
U tih 130 minuta Cave je odsvirao 17 pjesama, što znači da je prosječno trajanje bilo skoro osam minuta, prilično (pre)dugo. Na bisu se nakon „City of Refuge“ dogodila jedina promjena spram večeri prije, kad je, prema Caveovoj najavi, prvi put izveo obradu T. Rexa „Cosmic Dancer“ – „pjesmu Marca Bolana, o Marcu Bolanu i za Marca Bolana“ – i „Skeleton Tree“, naslovnu s albuma kojime je prije točno deset godina i započeo autorski autoegzorcizam nakon pogibije sina. Zanimljivo je da je Cave od tada serijom artistički beskompromisnih i nekomercijalnih albuma došao do najšire koncertne publike koju danas čine mnogi koji poštuju njegov lik i djelo i „osjećaju“ njegovu poeziju, mada nisu bili tu na početku kad su ga voljeli „čudaci“. Taman toliko je i sam Cave od briljantnog čudaka danas postao prihvatljiva zvijezda za masovnu publiku, koju je u puskoj Areni „dokrajčio“ klavirskom izvedbom „Into My Arms“, emocionalnom baladom koja je uz pjevanje publike pokazala zajedništvo s izvođačem kojem ta naklonost, čini se, itekako paše.
Otvori KEKS Pay
