Glazbenica Emilija Kokić prošle je godine domaću javnost iznenadila svojom odlukom. Naime, odlučila se s obitelji preseliti u Zadar, a tamo je nedavno pokrenula i svoju školu pjevanja. Kako se snašla, što su joj rekli polaznici i što ju je u ovom razdoblju okupiralo ispričala nam je u razgovoru.
Prije nekoliko mjeseci otvorili ste svoju školu pjevanja u Zadru. Dugo godina ste radili u Zagrebu. Kako su reagirali vaši dugogodišnji polaznici?
Doslovno prije dva mjeseca otvorila sam školu pjevanja u Zadru. Jako me razveselila činjenica da ću otvoriti školu i da će to biti baš Zadar, moj rodni grad. Što se tiče mojih starih polaznika u Zagrebu, oni su vam dolazili na sulude ideje i jedva sam ih uspjela nekako odgovoriti od toga, a to je da će oni unajmiti kombi i da će vikendima dolaziti u Zadar na satove pjevanja. Sva sreća da sam uspjela reći da to nije baš jako mudra i pametna ideja.
Koliko Zadrana je zainteresirano za pjevanje?
Javilo se više ljudi nego što sam uopće imala kapaciteta, tako da se nadam da će to ipak jednog dana doći na red i da će oni moći naći svoje mjesto.
Držite hobi grupu, ali i naprednu te individualne satove. No, to nije sve. Škola se nalazi u Zadru, ali držite i online satove za sve koji nisu u Zadru. Koliko polaznika imate online? Preferirate li više rad uživo ili online?
Da, radim i online. To je ostatak ostatka korone i to nam je vrijeme pokazalo kako je online nastava, što se tiče satova pjevanja, fantastična stvar. Jako dobro se sve čuje, pogotovo ako radim na nekim osnovama i tehnikama. Stvarno sve što trebam čuti, sve što trebam vidjeti kod polaznika, savršeno mogu i online. Imam dosta polaznika. Naravno, već pogađate, među njima ima dosta onih koji su bili kod mene u Zagrebu u školi, tako da su, evo, samo na takav način nastavili.
Poučavate i sve vezano uz pravilno disanje, artikulaciju vokala, fraziranje, dikciju... Kako izgleda i što sve uključuje jedan sat s vama?
Što se tiče programa, u principu je sve prilagođeno polaznicima i ovisi o "vrsti problematike" na kojoj se radi. Tako organiziram satove i tako ljude spajam u grupice. Zato i postoji hobi grupa. Tu su ljudi koji nisu jako zainteresirani za pretjerano učenje tehnika pjevanja, oni koji se ne misle i ne planiraju u životu baviti glazbom, pa niti u tom smislu da pjevaju u bendu ili u klapi ili u zboru ili nešto tako, nego su isključivo sada u nekakvoj životnoj fazi kada si mogu i zbog vremena i zbog posla i zbog životnih obaveza priuštiti satove pjevanja. Tu ima raznih životnih dobi, to je jako jako zanimljivo i uvijek nam je jako lijepo na tim satovima. U osnovnom programu, u smislu postavljanja glasa, učimo kako se diše, kako se otvara vilica, zašto baš tako, zašto je važno dijafragma... Odnosno, ne samo teoriju, nego im ja to doslovno pokazujem. Što to točno znači i kako je to primjenjivo na pjevanje i na pjesme. Učimo na različitim vježbama i onda tek vidimo kako ćemo to implementirati u neku pjesmu. Radim i individualno, tako da mi je i jedan i drugi pristup blizak.
Radite sa svim dobnim skupinama. Što biste rekli, postoji li najbolje vrijeme u životu za vježbanje glasa? Ako da, koje je to?
U Zadru sam odlučila ne raditi dječje programe, odnosno ne radim s osobama mlađim od petnaest godina više. Bilo mi je jako zabavno i zanimljivo, ali je oduzimalo jako puno angažmana, rada i drukčiji pristup. Sada su dobne skupine od 15 pa do 60 godina. To su ljudi koji nisu prije imali vremena zbog roditeljstva ili zbog posla, a oni se automatski se upisuju u hobi grupicu. To je ljudima jedna fantastična stvar, da se sada mogu tim baviti. I uvijek me razveseli činjenica koliko ljudi misle da glas može "propasti". Ali ne, apsolutno se vrati i s tim vokalnim tehnikama i vježbicama, muskulatura se vrati i apsolutno snaga tijela može biti temelj za postavljanje glasa bez obzira na godine.
Jesu li Hrvati općenito talentirani za pjevanje, prema vašem mišljenju?
S obzirom na iskustvo koje imam, rekla bih da smo poprilično talentirana nacija. Veseli smo ljudi, volimo zabave, fešte i pjevati tako da mi se dosta ljudi upisalo za koje sam i sama svjedočila da nemaju intonativnih problema.
Završili ste i edukaciju tjelesno orijentirane psihoterapije te radite s ljudima koji imaju strah od javnog nastupa i veliku tremu. Jedan od najčešćih savjeta za borbu protiv treme koji sam čula jest da je najbolje zamisliti publiku golu, ima li istine u tome?
Da, završila sam tjelesno orijentiranu psihoterapiju. Toliko sam sretna što je to jedan dio mene koji je uspio dobiti odgovore o sebi, o svijetu, o tome kako se nosimo s određenim stvarima u životu, koji su nam obrasci ponašanja, koje su traume koje povezujemo s djetinjstvom, s odnosom s roditeljima. Sve to skupa govorim i zbog toga što je najčešći problem treme, odnosno osjećaja da nismo dovoljno dobri, negdje u djetinjstvu. Ovo da je najbolja borba zamisliti publiku golu? Ne znam, ja nisam zamišljala publiku golu. Nemam pojma što bi se dogodilo. Osim što bi se čovjek, vjerojatno, možda počeo malo smijati...
Da se vratimo na malo ozbiljnija pitanja, je li moguće prevladati tremu ili ona uvijek ostaje u nekom postotku?
Poanta rada na sebi ili psihoterapijskog rada je da se čovjek nauči nositi s tremom, da se naučimo nositi sa strahom. Ne možemo mi promijeniti vanjske okolnosti ako nas nešto prestraši iz vanjskog svijeta, iz naše okoline, ne možemo mi mijenjati okolinu i kontrolirati da budemo uvijek u idealnim životnim uvjetima. Možemo naći u sebi resurs i kapacitet i naučiti se nositi sa stvarima koje nas uznemiruju. Najprije ih otkrivamo, treba ih razumjeti, treba ih imenovati i onda malo pomalo radimo na tome. Ne možemo kompletno maknuti osjećaj da smo izloženi, ali možemo tu tremu koja ima negativnu konotaciju uspjeti transformirati u uzbuđenje. Ne u uzbuđenje kao "joj, joj, što ako pogriješim ili zaboravim tekst ili krivo otpjevam pjesmu", nego "joj kako sam vesela, jedva čekam otpjevati pjesmu". Dakle, da se to transformira u nekakav pozitivan stav.
Vratili ste se u svoj rodni Zadar. Je li vam se bilo teško priviknuti na smireniji ritam nakon dugog niza godina u Zagrebu?
Pa nisam baš sigurna da sam došla u smireni Zadar. Suprug i ja smo se skoro sedam-osam mjeseci bavili renoviranjem kuće. Imali smo majstore, probajte zamisliti kako je to veselo biti u tome. Tako da nisam baš primijetila da smo ušli u mirniji ritam, ali razumijem što me pitate. Kad mom suprugu, koji je rođeni Zagrepčanin, kažete da mora s jednog kraja grada otići na drugi nešto kupiti, njemu padne mrak na oči. Kad smo bili u Zagrebu, to je podrazumijevalo minimalno četrdeset pedeset minuta. I kad mu je ovdje majstor rekao da mora ići nešto kupiti na drugi kraj grada, isto tako se uznemirio, ali kad je shvatio da je to u Zadru deset minuta, naravno da mu je postalo sve skupa smiješno. Ritam grada je drukčiji. Puno je humanije, ljepše, ugodnije mirnije živjeti u Zadru.
Rekli ste da vam je puno vremena posljednjih mjeseci oduzimalo uređenje stana. Odluku o preseljenju donijeli ste u proljeće. Je li, sada, napokon sve završeno ili ste još uvijek u procesu uređenja doma?
Završili smo jedan dio kuće. Sada nas još čeka gornji kat, ali zadovoljni smo. Donji dio kuće je uređen onako kako smo htjeli, novo, lijepo i jako uživamo u našoj kući tu u Zadru.
To je vaš rodni grad te ste posebno vezani uz njega, no pada li vam nekad teško to što ste toliko udaljeni od svojih prijatelja?
Teško mi je pala ta separacija od prijatelja i od ljudi koji su baš jako važni u mom životu, a žive u Zagrebu. Ali ta današnja tehnologija je tu, pa se mi skoro svaki dan i čujemo i vidimo. Razgovaramo preko videopoziva, tako da nemam osjećaj da smo se udaljili.
U Zadar ste preselili sa suprugom. Otkrili ste ranije da mu je dugogodišnja želja bila život na moru, no kako se on navikao na novo okruženje?
Moram reći da se moj suprug puno lakše prilagodio životu u Zadru od mene. Meni je bilo žao ostaviti školu, polaznike, sve što sam gradila u Zagrebu, tako da je, što se mene tiče, bilo malo više pitanja. Ne bih rekla problema, ali mislim da je njemu prilagodba puno bolje i lakše išla nego meni.
Činjenica koja u vašem životopisu izaziva divljenje jest i to što konstantno radite na sebi, a proglašeni ste i ambasadoricom Vladine agencije za cjeloživotno obrazovanje. Uz pjevanje i psihoterapiju, vidite li se trenutačno u još nekom području? Odnosno što vam se čini zanimljivim i na čemu biste voljeli poraditi?
Uz pjevanje, uz psihoterapiju, uz rad s ljudima, uz prenošenje znanja... Naravno da to nije sve. Naravno da postoji još jako puno polja, jako puno sfera koje mene zanimaju u smislu da bih zaronila dublje. Znači, ja da mogu i da imam prostora i vremena u svom životu, ja bih 100 posto upisala Gastro akademiju. Obožavam kuhati, obožavam prirodu, namirnice. Toliko poštovanja imam prema povrću koje ugledam ispred sebe, pogotovo ako je organski uzgojeno. To je nešto gdje imam osjećaj da bih se mogla nakloniti od poštovanja, da je to nešto zdravo i da je to nešto lijepo, da ću od toga učiniti, iz dubokog poštovanja i zahvalnosti prema prirodi, neko najljepše i najukusnije jelo. Vjerovali ili ne, uza sav tempo i ritam života koji imam i raspored koji poprilično gust, ja kuham ručak i večeru za svoju obitelj. Uživam u tome i znam da činim nešto dobro, znam da je to moj doprinos zdravlju svih nas. Jako sam sretna i zahvalna da baš to volim, da mi to nije teško. Razumijem da, ako netko ima veliku obitelj i kuha za deset osoba, onda ne može baš reći da svaki dan uživa u tome, jer to je itekako velik zadatak. Znam da se dosta toga oko svojstva namirnica, kemijskih procesa, tehnika može naučiti preko interneta, a ja bih baš bi onako organizirano, štreberski išla u školu. To mi je još neostvareni san.
Kada smo dogovarale intervju, istaknuli ste da jako puno radite. Uspijevate li pronaći slobodnog vremena i kako ga volite provesti?
Uspijevam pronaći slobodnog vremena. Iz gušta radim i uživam slobodno vrijeme provoditi sa svojim suprugom. Volimo slične stvari. Imamo više sreće nego pameti da smo se tako pronašli sa sličnim poljima interesa, tako da možemo te svoje ljubavi i strasti, baš onako s guštom, dijeliti jedno s drugim i zajedno odlaziti na aktivnosti koje nas vesele.
VIDEO Gdje je danas Oliver Mlakar? Živi na selu, a radi i u 90. godini
vata me panika i trema od ovih "uspišnih" intelektualaca zbog traume od njihovog filozofiranja...brrrr ježi mi se koža od straja, i dobro je što je tako