Za redatelja Gorana Rukavinu prijatelji kažu da u životu ima sve – dosta posla, a i s novcem dobro stoji. Ljudi mu šalju scenarije za koje često nije zainteresiran pa se na njima samo uljudno zahvali. Sa serijom “Počivali u miru”, koje se treća sezona počinje emitirati u ponedjeljak na Prvom programu HTV-a, to nije bio slučaj.
– Prvi kriterij prihvaćanja scenarija mi je začudnost. Ona treba proizlaziti iz cjeline, a ne iz pojedinačnih elemenata koji su osmišljeni samo da bi fascinirali, da bi gledatelja dovodili u zabludu, da bi izgledali ludo. Scenarij mora imati ono što ima ”Počivali u miru”, svoj zatvoreni svijet koji se može prepoznati u stvarnom svijetu, ali ga ne možemo svaki dan vidjeti – kaže samozatajni Rukavina. Redateljski potpisuje i prvu sezonu te pametne krimi-serije o istraživačkoj novinarki Luciji Car koja u novim nastavcima nastavlja jedriti kroz opasne priče nikad dovršene hrvatske tranzicije, udbaških spletki i nerazjašnjenih smrti.
Usporedite scenarij treće sezone s onim prve?
Prva je bila kao sklop više različitih filmova koji su pretvoreni u zajedničku priču. Serije su se tada nalazile na tom stupnju razvoja. Bila je to serija po sadržajnom ključu, imala je pripremljenu matricu da bi gledatelj mogao serijski pratiti različite sadržaje. Treća je sezona potpuno različita. Ona je otvorena forma. Traje onoliko koliko treba da se zajednička priča ispriča i uključuje onoliko likova i priča koliko je potrebno.
Režirali ste sve, od kratkih formi do sapunica, dramskih serija i filma. Kakav je izazov samostalno režirati deset epizoda ozbiljne dramske serije?
Kad sam radio prvu sezonu, bio sam užasno opterećen epizodičnošću, kako to sve uvezati. Trećoj sezoni pristupio sam kao velikom filmu koji ima svoj život, gdje likovi i radnje proizlaze iz tog života, a na razini su globalno zatvorene dramaturgije.
Zašto ste odabrali kameru “iz ruke” kao dominantan postupak u trećoj sezoni?
Kamera je uvjetno “hand-held”. Pojavom manjih kamera omogućeno nam je da preskočimo tehnička sredstva koja su služila tome da uopće možemo pomicati kameru. Danas je kamera toliko lagana da operator, čovjek koji je neovisan o šinama, u pokret kamere unosi svoje razmišljanje i osjećaje. Ja sam uvijek pobornik da odluku o tome kako će kamera reagirati u odnosu na glumca donosi čovjek, a ne komad metala. Ako mogu birati hoću li glumcu reći da se kreće po zadanoj putanji, ja ću radije izabrati mogućnost da kamera prati glumca.
Jeste li pri donošenju tih odluka imali uzore?
Interesantno, ne, svi redatelji koje volim nikada me nisu intrigirali u tehnološkom smislu. Nikad nisam analizirao na koji način kadriraju. Kad bi svojim mozgom ušao unutra i iz toga pokušao izvlačiti rješenja koja ću primijeniti, mislim da bih napravio kreativni kalambur u svojoj glavi. Možda je to čak i znak poštovanja.
Kad smo ih već dotakli, koji su to redatelji koje volite?
Kubrick, Spielberg, Henri-Georges Clouzot, Sidney Lummet, Hitchcock... Njega nikada nisam analizirao na toj razini postupka premda sam puno čitao o tome. Nikada nisam stekao toliku hrabrost da uopće povjerujem da rješenje mog problema postoji u Hitchcockovu filmu jer sam mislio da Hitchcock ne može imati problem. Kad čovjek sebe dovede na tu razinu da počne vjerovati da ono što se nalazi ispred kamere nisu njegovi problemi, nego rješenja, možda tu nastaje Hitchcock. Od modernih redatelja obožavam gledati Fincherov film u kinu, nikad na televiziji. Svaki je kadar snimljen da bi komunicirao s nekim tko sjedi u mraku. Tu je on najbliži Hitchcocku.
Kako radite s glumcima?
Prije svega volim glumca slušati. To je možda i jedini dar koji imam, da ih mogu čuti. Kod nekih glumaca, koji su gotovo ikonografski postavljeni, oni su u seriji zato što su “ti” glumci, njima dajem slobodu. Dajem i drugima slobodu, ali meni je taj glasovni aparat, način na koji govore, najbitniji postupak. Moram vjerovati da je to neki stvarni čovjek kojeg ja poznajem, a ne glumac.
Koliko razmišljate o publici dok radite?
Prije mi je bilo bitnije impresionirati sebe. Više ne. Sada znam da je publika puno pametnija od mene. Oni imaju pivo, kauč i daljinski upravljač. I to koliko oni imaju vremena za mene ovisi o udaljenosti daljinskog upravljača. Jako motivirajući faktor. Biti iznad publike pogrešna je stvar. Impresionirati samog sebe, postići nešto što će ti možda podići ego, ali neće usmjeriti ničiju pažnju u ovom je poslu čisto gubljenje vremena. Treća sezona ima na umu komunikaciju s publikom, ali joj ne podilazi. Tko smo mi, uostalom, da bismo znali točno što tko očekuje. No cijelo smo vrijeme pokušavali komunikacijski kanal prema publici držati otvorenim.
Hoćete li se vratiti filmu?
Tužno je otići u kino i sjediti sam. Ako ja ne želim biti publika sam svom filmu, zašto bih?
Želite li raditi u sustavu zapadne razvijene produkcije?
Ne, ali bih je volio imati kao pripomoć. Najveća prepreka koju mi imamo je jezična. Kad si odvrtim film osam godina unazad, jasno je da smo u nekim željama i idejama intelektualnog pristupa tome što je TV serija bili čak ispred zapadne industrije. Problem je najjednostavnije jezične barijere. Pristup Americi imamo samo preko titlova, a to je na razini klupskog pristupa tržištu. U startu je isključeno 175 milijuna ljudi.
Imate li tada neki drugačiji pristup hrvatskoj seriji od onog koji biste imali da radite neku od vama omiljenih stranih serija?
Hrvatska serija ima više prednosti nego nedostataka. Jako je teško u Americi pronaći prostor kao Zagreb ili Split, gdje može zaživjeti jedan takav svijet. “Igra prijestolja” dolazi u Dubrovnik. Pitanje je čisto kulturološko i fenomenološko. Kod nas ni film ni serije nisu zaživjeli kao nešto što je dio kulture. Bez obzira na vrstu i segment televizijskog sadržaja koji se prikazuje, očekivanja publike dosta su niska. To nije problem publike, to je problem nepovjerenja prema publici. U Americi su film i televizija dio svakodnevice. Kad se prezentira nova serija na HBO-u, oni ne sjedaju pred televizor s pretpostavkom “joj, da vidim to sranje”. Zahvaljujući našem kulturološkom, elitističkom pristupu koji drži film i televiziju na najnižoj razini, e da bi imao s čega skakati na više razine u kojima publika uopće ne sudjeluje, 90 posto naše publike ima takav odnos prema filmskoj i serijskoj kulturi. Amerikanci se vesele novoj seriji i sve ono što još nisu nikad vidjeli smatraju prednošću. Kod nas je obrnuto. Da izvedeš na cestu najbolji auto na svijetu, a da nije brendiran i da Nijemci nisu potvrdili da je dobar, taj auto ovdje ne bi zaintrigirao nikoga.
Može li “Počivali u miru” mijenjati društvo?
Može, kroz zabavu. Ono što se prije rata događalo sa serijama jest da su snažno utjecale na percepciju društva kad je trebalo percipirati svoju zemlju. Kod nas je to danas zanemareni segment pa nemamo mjerila. Nije dovoljno da samo HRT u jednom terminu ima seriju koja ima angažiran pristup prema publici. Trebali bismo imati televizije koje si konkuriraju. Prije je bila utrka između Zagreba i Beograda tko će imati angažiraniji i ozbiljniji sadržaj, imali smo svojevrsni domaći Netflix i HBO. Sada ga nemamo. Zašto ne bi postojala dva primarna svjetonazora u Hrvatskoj koja zastupaju dvije najgledanije televizije? Ali najgledanije televizije kod nas su izabrale srednju struju: Turska je dovoljno daleko. O tome se radi.
Jeste li strog redatelj?
Kad pitam zašto me slušaju, kažu da me se boje. A ne radim ništa da me se boje. Nisam autoritativan, volim izložiti sebe, volim preuzeti rizik. Moja je obaveza kao redatelja otvoreno reći ekipi što očekujem, ali to ne znači da iza mene treba ići vojska koja će to slijediti.
