Hrvatska je javnost proteklih dana imala rijetku (i kratku) priliku vidjeti kako Ivo Sanader izgleda kada je uzdrman, kada njegova samouvjerenost uzmakne pred nesigurnošću, kakav je premijer kada shvati da ne drži stvari pod kontrolom.
Ustuknuo je pred situacijom koja ga zatekla nakon ubojstva Ivane Hodak i smijenio ministre Anu Lovrin i Berislava Rončevića, koje je javnost, za razliku od njega, već dugo percipirala kao nesposobne za nošenje sa sve složenijom pravosudnom i sigurnosnom situacijom u Hrvatskoj.
Maknuo je i Marijana Benka, koji ne tako davno dobio njegovo puno povjerenje, s mjesta ravnatelja policije.
Shvatio je da bi obrana njemu odanih samo zbog njihove lojalnosti dovela njega u pitanje, a zadnja u nizu besmislenih nasilničkih smrti na zagrebačkim ulicama pokazala mu je da ništa manje od “skidanja glava” neće utišati javnost, da će – bude li inzistirao na ostanku svojih ljudi – ostati sam jer su se i Mesić i opozicija i, što je najvažnije, građani svrstali na suprotnu stranu odbijajući sudjelovati u još jednom guranju problema pod tepih.
No Sanader ne bi bio Sanader kada ne bi iskoristio još jedan od svojih devet života da se brzo pridigne i preuzme glavnu ulogu. Majstor “spina” uspio se u sebi svojstvenoj maniri nametnuti i odgurati i predsjednika Mesića i opoziciju u stranu, zauzeti najjače mjesto u medijima i ponuditi javnosti zamjensku temu umjesto glavne.
Njegova odlučnost, iako dobrano zakasnjela, dobila je prednost pred višegodišnjim naporima Mesića i opozicije da se upozori na mlitavost ključnih institucija i neefikasnost i nevoljkost Vlade i Sanadera, koji ni u drugom mandatu tvrdoglavo nije želio priznati i ispraviti pogreške iz prvog mandata.
Odjednom je postalo važnije razglabanje o kadrovskoj križaljci i divljenje njegovu izboru nestranačkih Šimonovića, Fabera i Karamarka nego o odgovornosti koju vlast ima za situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi. Postalo je važnije nagađati čiji su ljudi njih trojica nego kako se i čijom krivnjom uopće mogao dogoditi niz propusta koji su doveli do nesigurnosti u Hrvatskoj, a Zagrebu posebno.
Na pitanje hoće li imati veći manevarski prostor nego njihovi prethodnici, kakva rješenja mogu ponuditi i hoće li imati odriješene ruke da ih provedu nije se još odgovorilo, a najavljeni paket antimafijaških zakona tek treba doći u primjenu i više podsjeća na mjere potrebne za usklađivanje s praksom EU nego što sluti na brze rezultate i razjašnjavanje zločina koji su počinjeni u posljednje vrijeme nad nevinim građanima i hvatanje kriminalaca koji su zavladali Hrvatskom.
Je li Šimonović doista najbolje rješenje za ministra pravosuđa ili je možda samo dobar izbor za smirivanje zabrinutosti u Bruxellesu, tek će se vidjeti. Je li Karamarko dodatno ojačao zato što je nakon čelnog mjesta u SOA-i dobio i cijelu policiju i time postao jedan od najmoćnijih ljudi u državi te koliko je to dobro za Hrvatsku, teško je u ovom trenutku procijeniti, ali ne treba zanemariti skepsu koja je već izražena.
Sanaderova magija učinila je da se zaboravi da su tek nekoliko dana prije vladajući tvrdili da je sve pod kontrolom i da o neizdrživoj sigurnosnoj situaciji govore samo zavidni i željni vlasti. Nisu niti spomenuta Mesićeva javna upozorenja i napori da se uđe u trag tajnim računima, da je zbog neriješene afere s nabavom vojnih kamiona, koja je dio korupcijskog lanca, bio otvoreno portiv Sanaderove nakane da Rončević nakon prvog neuspjela mandata u MORH-u dobije i resor MUP-a.
I kao, po pravilu, na sve to nemoćna i neorganizrana opozicija nije se uspjela dosjetiti ničemu osim vapaju za novim izborima. Tako je za sljedećih šest mjeseci, dok ponovno ne stekne pravo tražiti izvanredne izbore, Sanaderu osigurala mir. Posve dovoljno da se posve oporavi.
