Nema nade za nedjelju. Prije 17 godina bilo je prikupljeno 300 tisuća potpisa na peticiji za neradnu nedjelju, ona je nakratko bila i uvedena, ali je odluku poništio Ustavni sud – zato što je previše trgovina dobilo izuzeće od nerada pa nisu svi trgovci bili ravnopravni. Potom se 2009. opet uvela neradna nedjelja, i opet je Ustavni sud srušio tu odluku vlade Ive Sanadera.
Hrvatska obrtnička komora argumentirala je tada da je posao izgubilo 2874 ljudi i da su bile zatvorene 1152 male trgovine, a da im je u četiri mjeseca nedjeljnog odmora propalo 15 do 20 posto prometa. Treća sreća, pomislili su u vladi, pa da ih ne maltretiraju loši trgovci, i da ne jadikuju pred Ustavnim sudom, zabranili su rad nedjeljom pod epidemiološkom izlikom. Nije da rad nedjeljom ubija ljude, nije da su jadni poslodavci koji u radnom tjednu ne uspiju dovoljno namlatiti para nego cijede radnike do zadnje kapi, nije da bi ljudi mogli naći neki sadržaj u životu osim toga da tumaraju šoping centrima, ne – nemojte raditi nedjeljom jer biste se mogli zaraziti. Naravno, nije Ustavni sud naivan, prozreo je manevar i treći put proglasio ustavnu obvezu da se radi non-stop.
Brojke o navodnim gubicima uvijek su barnumovski pretjerane. Sve one male trgovine, koje su bile navodno ugrožene 2004. zbog neradne nedjelje, ionako su u međuvremenu propale. Među onima koji su 2009. podnijeli tužbu Ustavnom sudu bila je i Magma, kojoj je država kasnije, u predstečajnoj nagodbi, oprostila 45 milijuna kuna duga neplaćenog PDV-a – valjda je to bio gubitak zbog neradne nedjelje. Te je godine šef Lučke uprave Dubrovnik Vlaho Đurković, na temelju procjene da od gosta s kruzera izmuze 50 eura na lučkim pristojbama, nametima, prijevozu, piću, sladoledu i suveniru, izračunao da su izgubili zbog neradne nedjelje 750 tisuća eura. Ove godine nema kruzera, pa taj argument ne vrijedi, ali sada je tu Denis Ćupić, direktor Westgatea, koji je izračunao da su samo zbog neradnog Tijelova ove godine ostali bez prometa 8,5 milijuna kuna prometa.
Da ne budu samo katolici krivi za propast trgovine, pobrinuo se prije deset godina srpski pisac židovskog porijekla, David Albahari. Tada je napisao dirljivu odu nedjelji, danu sporosti i lijenosti, kako je rekao, danu koji se nekad nije svodio na mahniti šoping, nego se provodio kao da mu ništa nije prethodilo i kao da se ništa neće desiti poslije njega. Bio je to dan za izlete, dan kad je podnevni mir duže trajao, rajska bašta između stvarnosti i snova.
Nedjelja je danas, piše Albahari, zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima. Ona je, Albaharijevim riječima, jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pjesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. “Krajnje je vrijeme da vratimo nedjelju”, piše Albahari, i nastavlja: “Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo vidjeti. A život bez nedjelje, odnosno, život bez dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom - onda kada je kasno za sve”.
Ok, možda je to zbilja kršćansko-židovska urota, ali nije slučajno da je dan odmora stvoren kad i svijet – i da će zacijelo svijet i propasti kada se taj dan odmora stavi izvan zakona. Čudno je da protivnica nedjelje nije bila Sovjetska revolucija – koja ju je poštedjela, samo ako bude lišena svojeg vjerskog sadržaja. Zakleta protivnica nedjelje je Francuska revolucija, koja je u početku promijenila čak i kalendar da je ukine. Kad to nije uspjela, dala je sudove u vlast trgovcima, i evo do čega nas je to dovelo. A izvor nesporazuma je zabluda da ne postoje dobrota, ljepota i istina, samo zato što se oko njih ne možemo složiti. One postoje, ali im svaki naraštaj prilazi na drugi način, i drugačije određuje prioritete. Isto je i sa svetošću: ona nije nestala, samo se prenijela na nešto drugo.
Umjesto posta imamo dijete, umjesto molitvi priručnike za samopomoć, umjesto oprosta grizodušje, umjesto odmora zgrtanje i trošenje, umjesto da njegujemo dušu brinemo se o tijelu. Sveta je postala politika pa izvornog sveca, poput kardinala Stepinca, prosuđujemo kao da je bio političar, ali zato od političara očekujemo da budu sveci – ako se ne drže onoga što propovijedaju, nećemo ni mi. U tolikoj oholosti nije čudno da Ustavni sud više ne odlučuje o Ustavu, nego o stvarima koje su stare koliko i svijet.
Dobar tekst