Stara latinska izreka kaže da se o mrtvima ne govori ništa osim dobra, ne zato da bismo lagali nego da istina ne sklizne u lešinarenje. Jer kada se rat nastavi nad onima koji više ne mogu uzvratiti, tada se ne razotkriva njihova krivnja koliko naša potreba da i grob pretvorimo u bojište. Ružan govor o mrtvima uvijek je mala obdukcija živih.
Na vijest o smrti Slavenke Drakulić mogle su se, nažalost, u komentarima pročitati salve uvreda, opskurnih konstrukcija i omalovažavanja pokojne spisateljice. Sve se svodi na jednu staru optužbu: ona nije voljela Hrvatsku. No, što ako je problem upravo u tome što je Hrvatsku voljela drukčije od onih koji domovinu zamišljaju kao zatvorenu sobu s obaveznom ikonografijom na zidu i strogom zabranom propuha? Slavenka Drakulić smeta onima koji patriotizam ne shvaćaju kao odgovornost prema istini, nego kao ritualnu predstavu pripadnosti. Dok je njezin patriotizam polazio od slobode i kritičkog mišljenja, njihov se često iscrpljuje u lažnoj patetici, mržnji i bijegu od istine.
Žena se sama delarirala kao jugoslovenka i iz orosvjeda napustila Hrvatsku 90ih! I o čemu vi onda danas?