Dalmacija se probudila iz zimskog sna i odmah uletjela u ljeto. Proljeća, kao ni prijašnjih godina, nije ni bilo, turisti već počinju dolaziti, sezona je pred vratima i sezonci su opet na svojim radnim mjestima na obali. Završne pripreme u punom su jeku, što dovodi do neizbježnog suživota kupača i bagera, ali što je – tu je. Sezonski radnici također su tek počeli s poslom, najviše zatječemo domaćih ljudi koji rade sezonske poslove u turizmu, ali i ponekog Slavonca ili Slavonku s dugogodišnjim iskustvom sezonskog rada u Dalmaciji.
Sezona sve dulja
Razgovarali smo s nekima od njih na potezu od Trogira, koji je pun ekskurzija i turističkih tura, do Makarske, čije se plaže polako popunjavaju, a na rivi se sve rjeđe čuje hrvatski jezik. Pa kako je biti sezonac u Hrvatskoj? David Tunjić konobar je u pizzeriji na trogirskoj rivi već sedam turističkih sezona. Došao je kao 18-godišnjak iz Donjeg Novog Sela kod Vinkovaca, ali s godinama postao je pravi Dalmatinac.
– Završio sam školu, radio u jednom kafiću kod nas, ali nije bila neka lova i što ću, torbu na rame i ajmo. Krenuo sam naslijepo, posla nisam imao pa što bude. Išao sam od vrata do vrata i pitao “triba” li konobar kome i tako sam došao i ovdje. Sjećam se, bilo je to potkraj ožujka, da mi je gazda rekao da dođem 1. travnja i počnem raditi. Eto, tako je počelo. Zakucao sam, on me primio i tu sam i ostao. Radim sezonski. Ove godine počeo sam 1. ožujka pa dokad bude, a očekujemo bar do 1. studenoga. Sezona je ipak sve dulja. Zimi ne radim ništa, doma sam – kaže David.
Pronašao ljubav svog života
A dom mu je posljednjih nekoliko godina upravo u Trogiru. Naime, nakon prvih sezona kada se zimi vraćao u Slavoniju, danas mu se životna situacija potpuno promijenila. Ne samo što je u Trogiru pronašao posao, na poslu je pronašao i ljubav svog života pa se oženio kolegicom s kojom zajedno radi i više se ne vraća u svoje Vinkovce, osim nekoliko puta godišnje kada ide k svojima. Oženio se, ima i dijete te se skrasio u gradu svoje supruge.
– Na početku sam nakon sezone odlazio u Slavoniju, ali sad sam se ovdje udomaćio, tu mi je žena, imamo dijete, riješili smo stan, tako da je sve to dobro ispalo – ističe David. Ipak, priznaje, prelazak iz ravne i mirne Slavonije u Dalmaciju, gdje zimi brije bura i nema nigdje nikoga, a ljeti prži sunce i grad vrvi poput mravinjaka, bio je svojevrsni kulturološki šok. Kaže da se najviše bojao samoće, s obzirom na to da nije došao s djevojkom ili prijateljima nego je u avanturu, koja se pokazala kao avantura života, krenuo sam. – Imao sam 18 godina, nisam poznavao nikoga, bio sam u novoj sredini i to mi je u početku bio mali problem. Ne znaš kakvi su ti kolege, kakav ti je gazda i na sve paziš, ali na kraju, bar što se mene tiče, shvatio sam da radim s odličnim ljudima i odlično sam se uklopio – priča David Tunjić. Imao je sreću, odmah je našao dobar posao, a i on se pokazao dobrim radnikom. – Gazda rješava svim sezonskim radnicima smještaj u Trogiru, ali ja u Kaštelima imam tetu, maminu sestru, pa sam u početku bio kod nje. Sad s obitelji živim u stanu u Trogiru, sve nam je blizu – govori. Na ključno pitanje, može li se cijele godine živjeti od sezone, s obzirom na to da su i David i supruga sezonci, odgovara da može. – Nas dvoje možemo, ali to ovisi o tome kakvi su ljudi, koliko troše i koliko im treba. Nama je dosta za naše potrebe i potrebe našeg djeteta – kaže David.
Žele svoj novac
Dodaje kako ljeti kada se radi zahvaljujući susretljivosti gazde dijete ne mora u vrtić jer David radi jednu smjenu, a supruga drugu. – Gazda nam je rekao da nema problema ako onaj tko čuva dijete malo zakasni u drugu smjenu dok ne dođe kući onaj iz prve smjene. Ili recimo umjesto u 16 sati iziđem 10 minuta ranije i dođem kući da supruga stigne u svoju smjenu, a ja preuzmem dijete. Gazda nam je odličan, uvijek nam izlazi ususret – zadovoljan je David. Tvrdi da nikada nije razmišljao o odlasku iz Hrvatske, ni prije nego što je zasnovao obitelj, a pogotovo ne razmišlja o tome sada.
– Da odemo u inozemstvo, sve što bismo ondje zaradili, ondje bismo i potrošili i zapravo bi sve bilo isto, a ovdje smo među svojima. U Trogiru je zimi malo pusto, čim padne mrak nema života, ali da se i na to naviknuti. To je tako kao i u svakom drugom gradu na moru. Zato supruga i ja odemo malo k njezinima na selo i maloga vodimo van kad god se može. Družimo se s prijateljima i to je to. Ljeti je druga stvar. Radiš i čuvaš dijete i tako iz dana u dan. Ne žalim se – ispričao nam je David Tunjić. Toni Ćaleta je iz Stobreča i svaki dan putuje na posao u Trogir gdje je u jednom restoranu pizza-majstor. – Mogao sam živjeti u Trogiru, ali nisam htio. Ionako bih svaki dan bio u Splitu, ovdje nema provoda. Putovat ću i kad počne sezona. Nije daleko, 35 kilometara – priča Toni. Iako je mlad, ima već puno radnog iskustva. – Počeo sam raditi prije četiri godine, a na novom poslu sam mjesec dana. Iako je to sezonski posao, radim cijelu godinu. Kad sezona prođe, nađem nešto drugo, radio sam zimi u Splitu za neke restorane, catering...
U Trogir me privukao bivši šef, razlog što sam tu je ljudski faktor. Šef me pozvao, ja sam došao – kaže 21-godišnji Toni. – Rano sam počeo raditi, sa 17 godina. Ne da mi se tražiti novac od svojih, a u ugostiteljstvu posla ima. Završio sam za kuhara i radim već četvrtu sezonu, uglavnom u Splitu i na omiškom području – ističe Toni koji ima i inozemnog radnog iskustva. Jednu turističku sezonu radio je u Španjolskoj. – Nakon što sam ovdje stekao malo iskustva, otišao sam u Španjolsku vidjeti kako je tamo. Zadržao sam se tri mjeseca, jednu sezonu. Bilo je dobro što se tiče društvenog života. Imao sam i dobar smještaj, hranu, sve, ali jako se puno radilo za ne baš veliki novac. Ja i nisam išao zbog novca, nego baš da vidim kako je. Da sam tražio neki bolje plaćen posao, vjerojatno bih ga našao – kaže Toni. Otišao bi ponovno, kaže, ali ne zauvijek. Najveća je razlika, napominje Toni, što je u Španjolskoj radio i 16 sati dnevno, a u Hrvatskoj radi normalno, sedam-osam sati. – Kada s istim ljudima na poslu provodiš 15-16 sati dnevno, stvaraju se različiti odnosi koji ovise od dana do dana. Nekada svi pomažemo jedni drugima, a nekad se i posvadimo. Poslije kažeš “bilo pa prošlo”, idemo dalje, treba raditi – priča Toni Ćaleta. S obzirom na to da svi govore o visokim plaćama koje imaju kuhari, pitamo Tonija je li zadovoljan svojom. – Trenutačno ne radim kao kuhar nego kao pizza-majstor. Imam dobru plaću, zadovoljan sam. Meni je dovoljno – kaže Toni Ćaleta.
Ante Mrkonjić je iz Splita, a sezonski radi u jednom trogirskom baru. Ima 19 godina i upravo je završio pomorsku školu u Splitu, a ovo je prva sezona u kojoj je ušao u svijet rada.
– Tek sam počeo, ima dva tjedna, i ide mi dobro. Svaki dan putujem iz Splita u Trogir zajedno s prijateljem pa dijelimo putne troškove. Uvjeti na poslu su dobri – kaže Ante. Posao nije dobio preko zavoda za zapošljavanje niti se javljao na natječaj.
Nitko se neće obogatiti...
– Prijatelj mi je kuhar i zvao me hoću li doći konobariti. Prihvatio sam i evo me tu. Nikad prije nisam konobario, ovo mi je zapravo prvo radno iskustvo – priča Ante koji je pronašao posao u struci, a odlučio se za sezonski rad dok čeka ukrcaj na brod. – Moram riješiti brevete, plovidbene dozvole. Na brod bih trebao otići u ožujku 2019. Imam još 10 mjeseci, zato sam i počeo raditi. Da nešto zaradim dok čekam. Navigavat ću na strancu. Zbog toga sam išao u školu, želim ploviti – priča Ante. Kaže da to što nema konobarskog iskustva i nije velika prepreka, snašao se dobro. – Prijašnji konobari pokazali su mi kako treba raditi. U desetak dana pohvatao sam konce – zadovoljan je Ante. Poslužio je i nas i uvjerili smo se da je tajne zanata već dobro svladao. Sezonci nisu samo zaposlenici ili “šljakeri”, sezonski rade i brojni vlasnici tvrtki na obali.
Ivan Mračević iz Makarske vlasnik je obrta za turizam i na makarskoj rivi iznajmljuje “Žutu podmornicu”. Na radnome mjestu, štandu na rivi ispred kojega je vezana “Yellow Submarine”, zatječemo gazdu. Još se sezona nije zahuktala pa se svi poslovi obavljaju u krugu obitelji, bez zaposlenika. – Radimo sezonski od 1. svibnja do 31. listopada. Ove godine kada smo krenuli, za Praznik rada, bilo je nešto turista i posla, a onda je stalo i sad, da budem iskren, više-manje nema se baš zašto stajati cijeli dan na suncu na rivi, ali kad već plaćaš sve to što moraš plaćati, naravno da onda stojiš tu i u svibnju i pokušavaš bar nešto zaraditi – nema kod Ivana previše filozofije. Prvi turisti su došli i raditi se mora kakva god zarada bila.
– Tijekom sezone radimo tri zaposlenika i ja. Svi naši radnici su iz Makarske, a oni kod nas rade u srpnju, kolovozu i rujnu. Nažalost, sad nema potrebe jer nas je dovoljno dvoje, a tu smo sestra i ja. Što se tiče zaposlenika, to su uglavnom studenti, tako da im dobro dođe sezonski posao ljeti kad nemaju obveze na fakultetu – govori nam mladi makarski poduzetnik. Njegova podmornica privlači pozornost, osobito najmlađih. Vožnja stoji 75 kuna i traje 30 minuta. – Idemo oko poluotoka Svetog Petra. Dolje je kabina u staklu, gosti sjede i gledaju. Malo podmornica izroni pa turisti iziđu na palubu i razgledaju panoramu... Mi smo ovdje i turistički vodiči, a dajemo informacije i za trajekt. Tu smo na rivi pa ljudi misle da sve znamo – kaže nam Ivan Mračević. Na pitanje kako živjeti i raditi od biznisa koji je sezonski, kaže da ne zna ni sam što bi nam na to rekao. – Može se, ali nećete zaraditi milijune, to je sigurno. Zaradi se za neku pristojnu plaću, jer sve košta. Evo, nova podmornica košta 130.000 eura, a to vam u praksi znači velik kredit koji treba vraćati. Kad platiš sve što trebaš platiti, ostane nešto, ali to nije velika lova. Izvučeš plaću i to je to. Sve bi bilo puno bolje kad bi sezona dulje trajala.
– Turistička zajednica i grad Makarska trude se produljiti turističku sezonu i goste privoljeti da dolaze u predsezoni i posezoni, ali kod nas je to jako teško. Nije tako samo u Makarskoj ili Dalmaciji, nema gostiju ni u Istri – govori Ivan Mračević kojemu je 35 godina, a već četiri godine je u tom poslu
. – Meni je sad lijepo jer radim onako kako hoću i sam sebi sam šef. Obveze su dosta velike. Kredit, plus davanja, plus porez, plus ovo i ono i tako ono što zaradiš pomalo nestane, ali dođe opet nova sezona pa ajmo sve ponovno – opisuje nam Ivan Mračević svakodnevicu sezonskih poduzetnika. Marina Mihić prodaje prirodne sapune i kozmetiku na štandu na makarskoj plaži.
– Nisam ja vlasnica, imam ugovor s proizvođačima i prodajem njihove proizvode u svom trgovačkom obrtu. Inače sam iz Nove Gradiške, ali ljeti sam Makaranka. Moj je tata davno prije imao štandove i uvijek smo držali ručni rad. Prije smo imali drvenariju, drvene suvenire i ostalo, a sad sam ja uzela kozmetiku i sapune jedne obiteljske firme koja djeluje od 1974. godine. To im je obiteljsko nasljeđe, radi treća generacija. U toj kozmetici nema parabena, silikona, mineralnih ulja. Sve je potpuno prirodno. Gosti je vrlo dobro prihvaćaju, pogotovo Skandinavci – kaže Marina Mihić, prava trgovkinja. U Makarskoj je od 1. svibnja i ostat će do kraja listopada, točno pola godine. Smještena je u blizini plaže. Iako je Makarska turistički grad ljeti prepun gostiju, zahvaljujući tome što već godinama dolazi nije joj problem naći smještaj. I nju pitamo može li se živjeti cijele godine, a raditi šest mjeseci.
– Pa nije jednostavno, ali trudimo se. Prije sam držala trgovinu u Splitu, u Matoševoj ulici, radila sam i zimi, ali odustala sam i zadržala samo ovaj sezonski posao u Makarskoj. Imam zaposlenu i jednu gospođu koja radi godišnje oko pet mjeseci. Imam sreću i s njom, mnogi poslodavci se žale da je teško naći radnika, a ja s njom već dugo radim i dobro je poznajem. Moj je otac ovdje došao još 1986. godine, puno ljudi ovdje znam i oni mene znaju i nemam baš nikakvih problema. Da budem iskrena, u Makarskoj se osjećam kao kod kuće – kaže nam Marina Mihić, kontinentalka koja je zahvaljujući sezonskom poslu postala Dalmatinka.
Da da...radi se 7 , 8 sati. Radi se na sezoni po 12 sati i vise a placa fixna. Kakve su ovo bajke ?!!