Ovako se ja toga sjećam: dok se u ljeto 2001. Goran Ivanišević uspinjao prema svome Wimbledonu, posljednje vrijeme svoga života živjela je baka moje tadašnje djevojke. Neobična, a silna žena, velika kao upravo minulo stoljeće, pametna, sveznajuća i rječita, ležala je na postelji nasuprot fotelji u kojoj sam sjedio. Da bih pogledao u ekran, morao sam glavu zakrenuti malo udesno. Ona je već bila na odlasku i Goranove su je se pobjede ticale manje nego mene. Ali bila je tu, i njezina je prisutnost bila važna.
Kada je 2001., kao igrač s pozivnicom – a pozivnice su namijenjene uglavnom onima koje sažalijevamo ili samo poštujemo njihovu šampionsku prošlost – stigao do finala, Ivanišević je svojoj vjernoj publici, koju nipošto nisu sačinjavali samo Hrvati ni nepokajani Jugoslaveni iz drugih republika nestale države, stvorio iluziju da i gubitnik ponekad možda na kraju može pobijediti.
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
