Subota 11. travnja
Koja moć Udbe! Slovenci protiv nje traže pomoć EU!
Zbog iznimnosti slovenskog položaja u bivšoj državi i stanovništva koje je etnički bilo uglavnom slovensko, mnogi u Hrvatskoj misle da je Slovenija bila manje udbaška pa i manje komunistička. No slovensko Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je dopis Vijeću Europe u kojem se tvrdi da “glavne medije u Sloveniji kontroliraju članovi i simpatizeri nekadašnjeg komunističkog režima, neskloni vladi Janeza Janše”. U dopisu, u kojem se naglašava da je stanje osobito nepovoljno na RTV-u Slovenije te da su mediji “pod utjecajem bivšeg predsjednika Milana Kučana, lijevih tajkuna i komunističkih struktura”, još piše: “Glavni mediji u Sloveniji sljednici su nekadašnjeg komunističkog režima, u njima su još krajem 90-ih godina na mjestima glavnih urednika bili suradnici zloglasne političke policije (Udbe) koja je progonila i mučila političke oponente i zatvarala ljude.” Progonjen je bio i sam sadašnji premijer Janez Janša, kojeg je Partija, skupa s uredništvom časopisa Mladina, optužila za “kontrarevolucionarnu djelatnost”, a osuđen je na godinu i pol zatvora zbog “odavanja vojnih tajni”. Stanje je slično u Hrvatskoj, i još gore – jer je ne vode bivši disidenti nego skojevci odani komunizmu.
Nedjelja 12. travnja
Bez uskrsnuća povijest bi bila povijest groblja
Danas je Uskrs, ali nema misa, tek ponegdje ima hrabrih svećenika i vjernika koji ga slave u crkvi, nažalost, uz vrlo ružne, nimalo kršćanske napade na novinare. Neki ljevičarski mediji pišu samo o tim incidentima, no niti čestitaju Uskrs koji slavi 90 posto građana Hrvatske niti što o njemu pišu kao o najvećem katoličkom blagdanu, prešućuju ga kao u komunizmu. O Uskrsu i uskrsnuću pisali su najveći, pa i slavni ruski filozof Solovjev (neznalice su u Zagrebu izbrisali njegovo ime iz naziva jedne ulice). Ako je smrt, pisao je, doista kraj, sva su naša životna i moralna nastojanja apsurdna te “samo vjera u stvarno uskrsnuće nadvladava pesimizam i očaj vezan uz besmislenost ljudske egzistencije, ako je njezin definitivni kraj smrt.” Da nema uskrsnuća, povijest čovječanstva bila bi povijest groblja. Veliki filozof zapravo je samo u misao uobličio vjeru obična svijeta, koji upravo na Uskrs najviše hrli u crkve i koji u dubini svojih duša zemaljski život osjeća kao put u vječnost, kao spas od ništavila koje je porekao uskrsli Sin Božji. I možda nitko kao priprosti vjernici u genijalnom nadahnuću iz kojeg izriču – “A što ti je život!” – ne zna tako duboko izraziti ljudsko postojanje.
Ponedjeljak 13. travnja
Znanstvenik Ivan Đikić o koronavirusu zna sve!
Znanstvenik Ivan Đikić o koronavirusu zna sve. Zna da nije opasan za 80 do 90 posto ljudi jer nije opasan. Zna da su djeca na napast otpornija od odraslih zato što su otpornija. Zna da ni kraja epidemije, ni cjepiva, ni lijeka neće biti tako brzo. Daleko u Njemačkoj u stanje u Hrvatskoj upućeniji je od Stožera za civilnu zaštitu, pa kao da je velevažna institucija izdaje priopćenje s osam naputaka u stilu – kad ujutro ustanete, operite zube, kad vas svrbi, počešite se, kad vam je sila mokriti, idite u WC, kad vam curi nos, useknite se... Sve te samorazumljive savjete prije su drugi izrekli, a on ih priopćava kao svjetsko otkriće. Tvrdi da političari “nisu pripremili ni zdravstveni sustav ni građane obrazovanjem” kako bismo “mogli zajednički reagirati na ovu krizu” premda se svi slažu da je Hrvatska reagirala možda najbolje na svijetu, a on ni u čemu nije sudjelovao. Nije na poprištu bitke protiv virusa u Hrvatskoj, ali je heroj te bitke. I onda nam je na kraju Igor Rudan “otkrio” tajnu njegove kompetencije – Đikić “nije specijalist u području epidemija zaraznih bolesti već molekularni biolog”. Ali ga zato ima u medijima više nego Severine, Jole, Maje Šuput ili Vlatke Pokos.
Utorak 14. travnja
Ako mogu Vlada i Sabor, mogu i vjernici u crkvi
Splitski svećenik Josip Delaš je, kad je prvi put “sablaznio javnost”, bio lijepo objasnio – na misi će vjernici biti na propisanim razmacima. Ali to nije bilo dovoljno, policija je zabranila ulazak ljudima u crkvu, a mediji su počeli nezapamćenu hajku koja traje do danas. Nije mi jasno – ako se mogu održavati sjednice Sabora i Vlade, ako na TV-u može biti sjedeljki (“Otvoreno” i slično), ako može biti i nekih drugih skupova, zašto ne bi moglo biti mise koja bi se održala po svim pravilima što su ih donijela mjerodavna tijela!? Zbog sotonizacije Delaša bio je pojačan interes novinara i za njegovu uskrsnu misu s vjernicima pa se dogodio ružan incident, napadnuta je i ozlijeđena novinarka, no to se moglo izbjeći da je bilo više razumijevanja za svećenika i vjernike. A razumijevanje nisu pokazali ni Crkva ni neki svećenici i biskupi, a posebno je uvredljiv bio narcisoidni dubrovački biskup Uzinić koji je napao Delaša i koji medijima, pogotovo ljevičarskim, uvijek kaže ono što od njega očekuju. Ni jednom riječi nije ga zaštitio, a izvalio je i glupost: “Jesti se mora, u crkvu se ne mora ići.” Pa najedi se, biskupe, proždri Delaša, u slast!
Srijeda 15. travnja
Zašto njemačka Ursula ne voli mađarskog Viktora
Predsjednica Europske komisije, Njemica Ursula von der Leyen, zaprijetila je mađarskom premijeru Viktoru Orbánu zbog izvanrednih ovlasti koje mu je dao parlament: “Spremna sam djelovati ako zakon bude išao preko onoga što je dopušteno!” Odgovorila joj je mađarska ministrica pravosuđa Judit Varga, rekla je da Mađarska radi što i druge zemlje, da će izvanredno stanje prestati kad nestane opasnosti te da su lažne tvrdnje u EU kako “Mađarska podriva demokraciju”. Naglasila je kako je “sve to izraz liberalne diktature u Europi”, a da kritičarima smeta konzervativna dvotrećinska parlamentarna većina koja je donijela zakon o izvanrednom stanju. Ursula von der Leyen šutjela je kad su austrijski kancelar Kurz i drugi optuživali Njemačku da sprečava transport zaštitne opreme u druge zemlje, čime je možda skrivila smrt stotina ljudi. Kao što joj ne smeta ni to što je Njemačka budzašto po drugim zemljama EU pokupovala banke, telekomunikacije, velike farmaceutske i energetske tvrtke iz kojih izvlači milijardske dobiti. Toj se gramzivosti Orbán uspješno otimlje, zato je nepoćudan i zato bi Leyen protiv njega “djelovala”.
Četvrtak 16. travnja
Napravite popis svega što vam još možemo oteti!
Nedavno su mediji objavili prognozu Svjetske banke prema kojoj će BDP u Hrvatskoj pasti 6,2 posto, što znači da idemo prema “dubokoj recesiji”. Sada nam drugi financijski gospodar svijeta Međunarodni monetarni fond predviđa pad gospodarstva od golemih devet posto, najveći u skupini europskih “gospodarstava u nastajanju”, u koju MMF još svrstava Rusiju, Tursku, Poljsku, Rumunjsku, Ukrajinu, Mađarsku, Bjelorusiju, Bugarsku i Srbiju. Nobelovac Edward Prescott tvrdi da je jedina zadaća Svjetske banke i MMF-a odobriti sve veće zaduživanje zemalja u krizi, što uspoređuje s davanjem droge osobi koja je ovisna o kokainu. Joseph Stiglitz, bivši glavni pa smijenjeni ekonomist Svjetske banke, tvrdi – kada se Svjetska banka i MMF okome na neku zemlju, prvo podmićuju političare koji inozemnim tvrtkama prepuštaju telekomunikacije, energetske kompanije, gospodarenje vodom i ostalu vitalnu infrastrukturu. Zemlji koja se tome opre onemogućuje se uzimanje zajmova u svijetu, a bez kredita, tj. kreditnog rejtinga, nitko ne može opstati. Dakle, u svojim prognozama o Hrvatskoj ti svjetski pljačkaši hrvatskim elitama poručuju – napravite popis preostalih nacionalnih bogatstava koje ćemo vam oteti.
Petak 17. travnja
Težina ‘revolucionara’ mjeri se u Skupštini
Opet su Zagrepčani pozvani da s balkona i prozora glazbom lonaca poruče gradonačelniku Bandiću – dosta je! Zahtijeva se da grad osigura smještaj svim stradalima u potresu, da obnova bude pravedna i stručna i da se u pandemiji poduzmu konkretne mjere za zaštitu zdravlja. Svak bi te zahtjeve potpisao, no koliko organizatori ili stranke koje imaju iste ili slične stavove kao i oni imaju zastupnika u Skupštini grada? To je najvažnije, to je rezultat izbora, Bandića se može rušiti samo na izborima, a ne “revolucijom”. Česti prosvjedi protiv gradonačelnika stvaraju privid da je dozlogrdio “cijelom gradu”, ali rušilačka buka ne može poreći da je Bandić još uvijek jak i da su potrebne jake stranke i jaki programi za njegov poraz na izborima. Može mu se štošta zamjeriti, ali tolike pobjede u natjecanju za gradonačelnika govore da je u svojim mandatima imao zasluga za Zagreb, da je grad dobro funkcionirao, da je obnavljan, da nije bilo velikih ni gospodarskih ni socijalnih ni infrastrukturnih potresa i kriza, da je nezaposlenost najmanja u Hrvatskoj, a prosjek plaća najveći. Na tome se Bandić održava ili ruši.
Odličana novinarska analiza