Zbog prirodne selekcije ljudi najotpornijih na glad i žeđ, koje su kroz povijest stalno pratile čovječanstvo, danas bez hrane možemo preživjeti tjednima, a bez vode danima. Bez kisika, međutim, možemo preživjeti samo nekoliko minuta, vjerojatno stoga što je kisik uvijek bio dostupan.
Ipak, neke skupine ljudi nemaju uvijek ni kisika. Plemena Bajau iz jugoistočne Azije, tzv. nomadi mora, sagradili su svoja sela na drvenim stupovima koji vire iz mora. Oni provode i do dvije trećine svakog dana roneći te pod morem mogu provesti i nekoliko minuta bez disanja, tražeći hranu, jer nemaju drugog izbora. Slezene su im bitno povećane, što je prilagodba opisana i kod tuljana.
Kisik, ali i ugljikohidrati, potrebni su mišićima za rad. Još 1920. godine danski je fiziolog August Krogh dobio Nobelovu nagradu jer je uspio precizno izmjeriti koncentraciju kisika u krvi. Pokazao je da baš ona utječe na otvaranje i zatvaranje kapilara u mišićima, regulirajući količinu krvi koju dobivaju mišići.
Dvije godine kasnije, Nobelovu nagradu dobili su i engleski fiziolog Archibald Hill i njemački biokemičar Otto Meyerhof. Hill je primijetio da se toplina povezana s korištenjem kisika počinje otpuštati tek nakon što rad mišića završi. Zaključio je da mišići tijekom rada ne koriste kisik, već vjerojatno ugljikohidrate, a kisik trebaju tek u fazi oporavka. Meyerhof je, zatim, utvrdio da se tijekom rada mišića iz ugljikohidrata stvara mliječna kiselina. Kada se mišić oporavlja, mliječna kiselina djelomično izgara stvarajući toplinu, a djelomično se ponovno pretvara u ugljikohidrate. Njegov je uvid objasnio i Hillova opažanja te zaokružio napredak koji je započeo Krogh.
Kisik nije nedostajao samo ronilačkim plemenima. Na visoravnima Anda, u Južnoj Americi, na četiri kilometra nadmorske visine zrak je znatno rjeđi i ne sadrži dovoljno kisika za stvaranje energije. Tamošnji su se ljudi prilagodili genetskim mutacijama, povećavajući koncentraciju proteina hemoglobina u krvi. Zahvaljujući tome, oni ne moraju disati brže, već dišu kao i ostali ljudi, ali im krv efikasnije vezuje kisik hemoglobinom. Drugi bi ljudi, međutim, na tako velikim visinama počeli disati brže, zahvaljujući mehanizmu koji je otkrio belgijski fiziolog Corneille Heymans, nagrađen Nobelovom nagradom 1938. godine.
Shvatio je kako tzv. živac lutalica povezuje centar za disanje u mozgu, međurebrene mišiće potrebne za disanje te mali okrugli splet žila u vratu zvan karotidni glomus. Glomus je pun kemoreceptora te mjeri koncentraciju kisika u krvi. Zatim informira centar u mozgu o potrebnoj brzini disanja u mirovanju, kako bi se koncentracija kisika u krvi održavala u potrebnim granicama.
Ljudi na visoravnima Tibeta, u Aziji, prilagodili su se visinama drukčije – oni dišu brže, ali stvaraju i više dušičnog oksida koji im širi krvne žile. Dušični oksid je kemijski spoj kojeg se najčešće grozimo. Ima ga u ispušnim plinovima automobila, no zanimljivo je da isti spoj otpuštaju i mišići tijekom rada. To čine kako bi dobivali više kisika jer krvne žile na stimulaciju dušičnim oksidom reagiraju širenjem.
Tek je nedavno razjašnjeno da i lijek nitroglicerin, zapravo, djeluje otpuštajući dušične okside. Nitroglicerin je u primjeni već više od stotinu godina kao tableta koju se stavlja pod jezik jer se tako šire krvne žile koje opskrbljuju samo srce kisikom. Koristi se pri napadajima tzv. angine pektoris, tj. stezanja u prsištu zbog slabog protoka krvi kroz krvne žile srca. Time sprečava da napad prijeđe u srčani udar. Alfred Nobel bio je izumitelj dinamita, također temeljenog na spoju nitroglicerinu, a dinamit je u to doba masovno korišten u rudnicima. Na taj se način Nobel silno obogatio pa je i mogao utemeljiti svoju nagradu. No, i sam je Nobel uzimao nitroglicerin i stavljao ga pod jezik, olakšavajući napadaje angine pektoris.
Viagra, također temeljena na dušičnim oksidima, otkrivena je sasvim slučajno. Bolesnici uključeni u istraživanja preparata UK92480, čiji su dušični oksidi trebali širiti krvne žile srca, nisu se osjećali nimalo bolje. Međutim, svojim su liječnicima počeli prijavljivali neobičnu nuspojavu, kojoj se u svojoj dobi više nisu mogli nadati. Preparat je brzo registriran kao sildenafil, tržišnog imena Viagra.
Nobelova nagrada za medicinu 1998. godine dodijeljena je trojici američkih farmakologa – Robertu Furchgottu, Feridu Muradu i Louisu Ignarru, koji su svaki u svoje doba, i na svoj način, pridonijeli razumijevanju kako dušični oksidi šire krvne žile pa su prepoznati kao prvi u dugom lancu otkrića koji je doveo do Viagre.
U 21. stoljeću Viagra je postala najbrže prodavani lijek svih vremena i neočekivano poboljšala kvalitetu života mnogim muškarcima, a vjerojatno i ponekoj ženi.
Super, al ljudožderi u 10 nastavaka su ipak nedohvatljivi jednoj Viagrici