U općerastućoj kulturi straha koga se u Hrvatskoj trebamo bojati ili bolje rečeno, koga nam nameću kao glavne razloge za strah? Shodno višedesetljetnoj buci u javnom prostoru i stalnoj fokusiranosti prema različitosti, ispada da je strah obrnuto proporcionalan stvarnoj prijetnji, a gotovo pa idealno ide uz masovnu fiksaciju prema “rizičnim” skupinama.
Ne vidim razloga da se, kada ide gej parada, skuplja kontranapad akromatskih neistomišljenika, kao što bi mi bilo odurno vidjeti da se, prilikom neke od procesija, ateistična ekipa skupi i pokuša zapriječiti prolaz ljudima koji pokorno slijede ili nečije mošti ili samo ideju o izvanvremenosti ljudske duše
