Naslovnica Premium

Hrvati u rat za Falklande: Dvojica heroja i danas žive u Argentini

Daniel Antonio Jukić je poginuo, a druga dvojica pilota, podrijetlom Hrvati, preživjela su rat i danas žive u Argentini
11. siječnja 2013. u 13:10 1 komentara 869 prikaza
falkland, vojna povijest (1)
Foto: Mario Raguž
Pogledajte galeriju 1/12

Pogibija poručnika Daniela Antonija Jukića zasigurno predstavlja jednu od pojedinačno najtragičnijih epizoda rata za Falklandsko otočje. Drugoj dvojici pilota, također podrijetlom Hrvatima, sudbina je namijenila potpuno drugačiju ulogu.

Kapetan korvete Roberto Ćurilović, čiji su pretci u Argentinu doselili iz sela Pećurkovo brdo nedaleko od Duge Rese, rodio se 3. siječnja 1947. godine u glavnom gradu, Buenos Airesu. Njegov otac, Roko Ćurilović, (kasnije je promijenio ime u Roque Curilovic) emigrirao je u Argentinu 1926. godine. Roko je prvi posao našao na poslovima izgradnje električne centrale u gradu Rosario. Nakon završetka tog posla, otišao je u Buenos Aires i zaposlio se u brodogradilištu čiji je vlasnik bio također Hrvat, Mihanović (Mihanovich).

Kao čovjek velikog znanja u brodograđevnoj industriji, Roko je napredovao u struci i 1955. je godine, kad je otišao u zasluženu mirovinu, bio voditelj cjelokupne brodogradilišne radionice. U braku s Isis Taricano (čija je majka Hrvatica iz Splita) imao je samo jedno dijete, sina Roberta. Roko Ćurilović umro je 1966. godine u Argentini. Roberto je Ćurilović u službi Argentinske mornarice (ARA: Armada República Argentina) proveo 36 godina, od 1963. do 1998. godine. Zvanje vojnog pilota stekao je 1969. godine. Kao mornarički pilot ostvario je 4000 sati naleta na zrakoplovima T-28 „Fennec“, „Aermacchi“ MB-326, A-4Q „Skyhawk“, TA-4J „Skyhawk“ i „Super Etendard“.

Obučavao se, osim u Argentini, i u Australiji, Brazilu, Francuskoj te SAD-u. Rujna 1980. godine, pedeset pripadnika Argentinskog mornaričkog zrakoplovstva (Comando de Aviación Naval Argentina- COAN) iz „2. Escuadrilla Aeronaval de Caza y Ataque“ - druga lovačko-bombarderska eskadrila mornaričkog zrakoplovstva) doputovalo je u mornaričku bazu Rochefort u Francuskoj. U grupi su bili zapovjednik postrojbe kapetan fregate, Jorge Colombo, njegov zamjenik kapetan korvete, Augusto Bedacarratz, kao i ostali piloti kapetani korvete Roberto Ćurilović, Roberto Agotegaray i Alejandro Francisco te Tenientes de Navío (poručnici bojnog broda) Luis Collavino, Julio Barrraza, Juan Rodriguez Mariani, Armando Mayora i Carlos Machetanz. Svi su piloti bili iskusni, sa stotinama sati naleta na tadašnjem osnovnom tipu aviona u naoružanju COAN-e, A-4Q „Skyhawk“.

Nakon tri mjeseca učenja francuskog jezika i terminologije, piloti su prebačeni u bazu francuskog mornaričkog zrakoplovstva (Aeronavale) Landivisiau, gdje su se sljedećih 30 dana obučavali na vježbovnom zrakoplovu „Morane-Saulnier“ MS-760 „Paris“. Tijekom boravka u ovoj bazi saznali su razlog zbog kojeg su u Francuskoj – obuka na AMD-BA (Avions Marcel Dassault – Breguet Aviation) „Super Etendard“ (u nastavku teksta SuE). Pristupilo se intenzivnoj obuci tijekom koje su piloti upoznavali oružane sustave, a posebice uporabu protubrodske rakete AM.39 „Exocet“ (u prijevodu s francuskog jezika – riba poletuša). Tečaj je završen u lipnju 1981. godine, ali su kapetan korvete Ćurilović i poručnik bojnog broda Mayora odabrani za naprednu obuku, točnije, obuku u slijetanju na francuski nosač aviona „Clemenceau“. Prvi SuE-i, njih pet (registarske oznake od 0751/3-A-201 do 0755/3- A-205), stigli su u Argentinu 17. studenog 1981. godine i predani na uporabu tijekom svečanosti u mornaričkoj bazi Espora.

Tijekom operacije „Rosario“ Ćurilović je nakratko raspoređen na jedini argentinski nosač zrakoplova „Veinticinco de Mayo“, na avione A-4Q „Skyhawk“. Nije sudjelovao u borbama tijekom zauzimanja otočja i nedugo nakon završetka operacije vraćen je u svoju matičnu postrojbu („2. Escuadrilla Aeronaval de Caza y Ataque“). Najveći problem s kojim su se COAN piloti susreli na početku rata bio je ograničen broj aviona SuE, ali još veći je problem bio iznimno mali broj protubrodskih raketa AM.39 „Exocet“. Francuski je predsjednik Miterrand uoči rata uveo embargo na isporuku naoružanja Argentini i od naručenih 14 zrakoplova isporučeno je samo 5 i s njima isti broj raketa. Dodatni je problem bio i taj što sami avioni i rakete po dolasku iz Francuske nisu bili integrirani, što je ipak, u rekordnom roku, rješeno radom domaćih stručnjaka. Kao dodatnu pomoć britanskom flotnom sastavu, Francuzi su izveli više fingiranih napada sa svojim SuE-ima tijekom prolaska Britanaca blizu francuske obale. Na ovaj način otkrili su im kako će izgledati pravi napadi. Kao glavni cilj argentinskih SuE-a i raketa određen je britanski flotni sastav s naglaskom na uništenje najopasnijih ciljeva – nosača zrakoplova „Hermes“ (R12) i „Invincible“ (R05). Svi piloti „2. Escuadrilla“, četiri zrakoplova SuE (peti, 0751/3-A-201, ostavljen je kao izvor doknadnih dijelova i opreme za ostala četiri) i svih pet raketa 19. i 20. travnja prebazirani su na pogodniju zračnu luku Rio Grande koja se nalazi na krajnjem jugu Argentine.

Odlučeno je i da će se, zbog nedovoljnog doleta SuE, koristiti zračno punjenje gorivom iz „letećeg tankera“ KC-130H „Hercules“ koji je pripadao Argentinski zračnim snagama (FAA). Deset pilota postiglo je dogovor da se ustroje parovi, a određen je i redoslijed polazaka parova u akciju napada na brodove. Parovi su ustrojeni na način da članovi budu najviše i najniže pozicionirani piloti u eskadrili. Tako je zapovjednik u akciju išao s najniže rangiranim (i najneiskusnijim) pilotom, dok je zamjenik zapovjednika bio u paru s predzadnje rangiranim pilotom itd. Dogovoreno je da u slučaju otkazivanja napada, nakon što su avioni već u zraku, dotični par mora čekati svoju priliku nakon što se izredaju preostala četiri para. Određeno je i da svaki avion nosi po jednu raketu AM.39 „Exocet“. Prvi napadački par bili su zapovjednik Colombo i Teniente de Navío Carlos Machetanz. Njihova akcija na koju su krenuli 2. svibnja otkazana je zbog problema prilikom zračnog napajanja gorivom. Dva dana nakon toga, red je bio na Capitán de Corbeta Augustu Bedacarratzu i Teniente de Navío Armandu Mayorau, koji su u napad krenuli nakon što je motrilački zrakoplov SP-2H „Neptun“ (na kojemu je kao kopilot letio treći junak naše priče, ali o tome nešto kasnije) otkrio britanski flotni sastav 70-ak milja jugoistočno od Port Stanleya/ Puerto Argentino. U napadu koji je uslijedio potopljen je razarač „Sheffield (D-80)“ na kojemu je živote izgubio 21 član posade.

Napad koji je slijedio na argentinski dan neovisnosti, 25. svibnja, zadao je najveći gubitak invazijskim snagama, a potopljeni brod „Atlantic Conveyor “ s 14 946 tona bio je najveći britanski u ratu potopljeni brod od kraja Drugog svjetskog rata. Napadači su bili Capitán de Corbeta Roberto Ćurilović (pozivni znak „Toro“) i Teniente de Navío Julio Barrraza (pozivni znak „Mate“). Dosada se u cjelokupnoj literaturi koja opisuje spomenuti događaj pogrješno navode pozivni znakovi pilota. Tako se za Capitán de Corbeta Ćurilovića navodi netočan znak „Tito“, dok je ispravno „Toro“, a kod Teniente de Navío Julio Barrraza navodi se znak „Leo“ a ispravno je „Mate“.

Zbog poteškoća sa „zračnim tankerom“, na let koji je bio određen u 12:00h, piloti su krenuli tek u 14:30h. Ćurilović je letio na SuE-i reg. oznake 0753/3-A-203, a mladi Barazza na 0754/3-A-204. Informacije koje su piloti na predletnom sastanku dobili od CIC-a (Centro de informacion y Control s Malvina/Falklanda) govorili su o više većih ciljeva na 110 km sjeveroistočno od Port Stanleya/ Puerto Argentino. SuE su krenuli na sastanak s KC-130H (kodni naziv „Berlin“ reg. oznake TC-69) na 256 km istočno od grada Puerto Deseado. Pilot „Herculesa“ bio je bojnik Litrenta. Punjenje je prošlo u najboljem redu. Da bi zavarali neprijatelja i napali ga s nebranjene pozadine, piloti su prvo letjeli na sjever da bi potom okrenuli k istoku i na poslijetku na jug, izravno prema ciljevima, sada udaljenim 240 km. Želeći izbjeći prijevremenu detekciju s brodova, spustili su se na samo 8 do 10 metara iznad valova južnog Atlantika. Na šest minuta leta i 56 km udaljenosti od ciljeva, SuE su se popeli na veću visinu i uključili svoje „Agave“ radare kako bi otkrili ciljeve. Radari su otkrili dvije manje i jednu iznimno veliku metu (58° 38’ South, 56° 8’ West). U 16:32h i na udaljenosti od 49 kilometara oba su pilota lansirala projektile te odmah okrenuli nazad prema mjestu sastanaka i ponovog punjenja s „Herculesom“.

Prvi je lansiranje izveo Barazza, a potom i Ćurilović. Kako je Barazza prvi napravio okret, piloti su letjeli razdvojeni da bi tek nakon što su povećali visinu opet stvorili par. Povratni je let obavljen u smjeru sjeverozapada. Ispaljene su rakete za to vrijeme odabrale svoju metu te krenule prema nosaču aviona „Hermes“, zastavnom brodu britanske eskadre. Da su „Exocet“ rakete kojim slučajem pogodile i potopile ovaj, najvažniji britanski nosač zrakoplova, pitanje je kakav bi bio krajnji ishod rata. Na sreću Britanaca rakete su u zadnjoj fazi prilaska cilju primijetile veći brod, udaljen samo 2 km od nosača zrakoplova i odmah se usmjerile na njega. Radilo se o rekviriranom (mobiliziranom) kontejnerskom brodu „MV Atlantic Conveyor“. Ovaj je brod bio vjerojatno treći najvažniji u cjelokupnoj invazijskoj floti i to zbog tereta koji je bio ukrcan na njega. Dugo se vjerovalo da je samo jedna raketa pogodila brod, no najnovija istraživanja govore da su obje rakete postigle pogotke i to u lijevi bok i nadgrađe broda. U požaru koji je potom uslijedio uništena su tri helikoptera „Chinook“ HC.1, šest „Wessex“ HU.5, kao i jedan „Lynx“ HAS.2. Također, uništeni su šatori za 5000 vojnika, motori i doknadni djelovi za „Harriere“, materijal za desalinizaciju vode i dijelovi za improviziranu pistu za „Sea Harriere“. Šestog je svibnja s „Atlantic Conveyora“ odletjelo osam pričuvnih „Sea Harriera“ i šest RAF-ovih (Royal Air Force) „Harriera“ GR.3 inače bi gubitci bili još i veći.

Ukupna šteta uništenog broda i njegovog tereta bila je 370 650 000 britanskih funti. Na brodu je živote izgubilo 12 mornara uključujući i zapovjednika broda, Iana Northa, koji je tijekom akcije napuštanja broda doživio srčani udar. Zanimljivo je da je brod ovoga kapetana tijekom Drugog svjetskog rata bio dva puta potapan, jednom od njemačke podmornice, a drugi put od zrakoplova „Luftwaffe“. Izgorena i napuštena olupina „Atlantic Conveyora“ potonula je 29. svibnja. Nakon uspješno obavljenog zadatka Ćurilović i Barraza su u 18.37 h sletjeli na pistu Rio Grande. Izveli su najduži argentinski borbeni let u cijelom ratu na kojemu su SuE prevalili 2592 km i u zraku ostali 4 sata i 7 minuta. Potapanje „Atlantic Conveyora“ bez dvojbe je najveći i najvrjedniji pojedinačni uspjeh argentinske vojske u ovom ratu. Nakon rata, točnije 1990. godine, Ćurilović preuzima mjesto zapovjednika “2. Escuadrilla Aeronaval de Caza y Ataque”. Sljedeće godine Roberto je argentinskoj mornaričkoj misiji u Europi, a godine 1995. imenovan je zapovjednikom cjelokupnog pomorskog zrakoplovstva Republike Argentine. Dvije godine nakon, 1997., postaje zapovjednik za politike i strategije argentinske mornarice.

Tijekom svoje duge službe Ćurilović je odlikovan redovima „Operaciones de Combate“ (1982.), „Honorable Congreso de la Nacion a los Combatientes“ (1983.), „Honor al Valor en Combate” (1983.), „Medalla de la Nación Argentina por el Valor en Combate“ (1984.) i „Al Mérito Naval“ (1987., odlikovanje brazilske mornarice). Nakon umirovljenja Roberto je obnašao više važnih državnih dužnosti od kojih je najvažnija državni tajnik za mornaricu u Ministarstvu obrane Argentine za ministra dr. Horacija Jaunarena (1988.-1989.). Roberto Ćurilović, “Capitan de Navio Aviador Naval (R) Veterano de Guerra”, naziv kojim se službeno ima pravo koristiti, bio je i dio izaslanstva Argentinaca kojem su Britanci dozvolili posjet spornom otočju i argentinskom vojnom groblju, 15. ožujka 2005. godine. Kao iskusni zrakoplovac i dugogodišnji zapovjednik Ćurilović je nakon umirovljenja bio poželjan zaposlenik i kao takav radio je na mjestu tehničkog i operativnog savjetnika te konzultanta u kompanijama “Framat”, “Sagem” i “Lockheed Martin Aircraft Argentina”.

Danas je Roberto Ćurilović zaposlen kao voditelj odjela međunarodnih programa i poslova razvoja u “Aeropuertos Argentina 2000 S.A.” te kao savjetnik u tvrtci “American International Airports LLC”. Obje tvrtke posluju u više zemalja u Latinskoj Americi, SAD-u, Europi, Sjevernoj Africi, Srednjoj Aziji i Oceaniji. Roberto je oženjen s Edithom Radalj, kćeri argentinskih Hrvata, s kojom ima kćeri Deboru i Barbaru i sina Roberta Martina koji je 2007. godine primio i hrvatske dokumente. Jedan od većih problema koje su obje strane tijekom rata za Malvine/ Falklande uočile i zbog njega trpile gubitke, bio je nedostatak zrakoplova za rano uzbunjivanje. Dok je britanski flotni sastav na poprište bitke došao svjestan ovoga hendikepa, argentinske oružane snage imale su u svom naoružanju pomorski ophodni zrakoplov SP-2H „Neptune“. Četiri polovna zrakoplova ovog tipa SAD-e je prodao COAN-u (Argentinsko mornaričko zrakoplovstvo) 1977. i 1978. godine. Isti su uključeni u „Escuadrilla Aeronaval de Exploración“ (Mornarička izvidnička eskadrila), a do početka neprijateljstava, u travnju 1982. godine, samo su još dva zrakoplova bila u letnom stanju. Posade, kojih je bilo ukupno tri, izmjenjivale su se na zadatcima na zrakoplovima registarskih oznaka 0707/ 2-P-111 i 0708/ 2-P-112.

Zapovjednik posade broj 3 bio je kapetan korvete Ernesto Proni Leston dok je njegov zamjenik i kopilot bio kapetan korvete Sergio Sepetić (Sepetich). Hrvatska obitelj Sepetić podrijetlom je iz Pule iz koje 1921. godine Ruđer (Ruggero) Sepetić seli u Argentinu. Razlozi su bili, kao i kod mnogih drugih iseljeničkih obitelji, teški socijalni i ekonomski uvjeti u poslijeratnoj Europi. Ruđer se prvo privremeno nastanjuje u Buenos Airesu, a potom za stalno u gradu Punta Alta. U obližnjoj mornaričkoj bazi „Puerto Belgrano“ nalazi posao na kojemu ostaje raditi gotovo trideset godina. U međuvremenu se oženio djevojkom njemačkog podrijetla, Fridom Klarom Kasper, a 10. srpnja 1946. godine dobili su sina Sergia. Ruđer Sepetić umro je u Argentini prosinca 1956. godine. Sergio je krenuo očevim stopama i postao pripadnikom ratne mornarice.

Godine 1969. uspješno je završio obuku za mornaričkog pilota na vježbovnom zrakoplovu tipa T-28 „Fennec“. Početkom 1982. godine oba COAN-ova zrakoplova „Neptune“ bili su u izuzetno lošem stanju – radari su im bili nepouzdani, a zmajevi istrošeni. Zrakoplovi su nabavljeni iz pričuve mornarice SAD-a bez da je na njima odrađena bilo kakva preinaka ili obnova. Mornaričko tehničko osoblje uložilo je veliki trud da bi se ovi izvidnici donekle osposobili za predstojeći ratni sukob. Osoblje su i zrakoplovi Mornaričke izvidničke eskadrile pod zapovjedništvom kapetana korvete, Julia Pereza Roce, zbog povoljnijeg položaja baze Rio Grande na samom jugu Argentine, prebazirani iz svoje stalne baze Espora.

Nakon napada i osvajanja Malvina/Falklanda, „Neptuni“ obavljaju duge zadatke izviđanja Ćurilović s udrugom roditelja poginulih ratnika u posjetu groblju na Malvinima/Falklandima i podrške svom flotnom sastavu, a posebna se pažnja posvećuje protupodmorničkom izviđanju. Britanski flotni sastav počeo je s borbenim djelovanjima prvog dana svibnja 1982. godine. Narednog dana potopljena je argentinska krstarica „ARA Belgrano“, a posada broj 3 na zrakoplovu reg. oznake 2-P-112 poslana je u potragu za preživjelima. Sepetića, Proni Lestona i njihovu posadu na ovom zadatku izmjenila je posada broj 1 koja je leteći na 2-P-111 prva pronašla preživjele mornare s nesretnog „Belgrana“. Ubrzo su i drugi zrakoplovi uključeni u akciju traganja i spašavanja, a posade obaju „Neptuna“ poslane su u potragu za navodnim britanskim opskrbnim brodovima koji su po obavještajnim podatcima dolazili iz Čilea, zemlje saveznice Velike Britanije.

U zadnjim satima 3. svibnja, ali i na rubu dopuštenog operativnog dometa SP-2H, posada broj 2 doista je uspjela otkriti tri ili četiri broda. Zbog mraka i velike udaljenosti nije bilo moguće nastaviti “uhođenje” otkrivenih brodova pa je stoga 4. svibnja već u 05.07 sati uzletio „Neptune“ 2-P-112 (kodni naziv „Mercurio“) pod vodstvom Proni Lestona (pozivni znak „Gaucho“) i Sergia Sepetića. Ovaj let imao je i pričuvnu ulogu, odnosno, trebao je nadgledati britanske brodove i svojim podatcima omogućiti sigurno slijetanje na Malvine/Falklande argentinskim opskrbnim zrakoplovima C-130 „Hercules“. Posada „Neptuna“ letjela je na maloj visini od samo 17 do 30 metara, u potpunoj radiotišini s tek povremenim “skokovima” na veću visinu pri čemu bi uključivala svoj motrilački radar AN/APS-20.

Zbog iznimne snage ovog radara od dva megavata, posada je koristila samo 50 posto njegovih potencijala. Unatoč tome, čak je pet puta morala mijenjati kristale na magnetronima koji su pregorijevali. Pravac leta često je mijenjan i osluškivane su neprijateljske ECM (elektroničke protumjere). Plan je bio da se prvo leti prema istoku, potom skrene na sjever i na kraju na zapad, prema svojoj bazi. U 07.10 ostvaren je prvi kontakt s trima do četirima brodovima koji su bili udaljeni 90 milja. Vijest je dojavljena bazi Rio Grande od kuda su odmah poletjela dva zrakoplova SuE naoružana protubrodskim raketama AM-39 „Exocet“(piloti SuE-a bili su kapetan korvete Augusto César Bedacarratz “Aries“ i poručnik fregate Armando Mayora “Boina“). Iako ih je RWR (senzor radarske ozračenosti) jasno upozoravao svjesni njihove nazočnosti, Proni Leston i Sepetić tri su sata ostali u opasnom dosegu mogućeg napada lovaca „Sea Harriera“ i dojavljivali položaje britanskog flotnog sastava. Najbliže britanskim brodovima prišli su na 60 milja. Kada su dobili povratnu informaciju da se dva odaslana SuE-a nalaze na dopunjavanju gorivom iz “zračnog tankera“ KC-130H, popeli su se na visinu od 1170 metara te u 10.35 odaslali potpune podatke o ciljevima za nadolazeće SuE i njihove „Exocete“. U 12.04 posada broj 3, koju je činilo jedanaest članova, (kapetan korvete i zapovjednik Ernesto Proni Leston, kopilot – dozapovjednik kapetan korvete, Sergio Sepetić, poručnik fregate i operativni časnik Juan Gatti, poručnik korvete i navigator Meneses, dočasnik i mehaničar Juan Carlos Heredia, dočasnik i pomoćnik mehaničara Hugo Néstor Saavedra, dočasnici i operateri ECM i radara, Aníbal Sosa i José María Pernuzzi, dočasnik i radiooperater Daniel Ernesto Yerba, kao i dva dočasnika i strijelca, Luis Ángel NÚNEZ i Luis León del Negro), sigurno je sletjela na pistu baze Rio Grande gdje ih je dočekala vijest o pogotku u razarač „Type 42“ za koji se kasnije ispostavilo da je HMS „Sheffield“.

Bio je ovo “labuđi pjev“ i jedan od posljednjih letova SP-2H jer je njihova dotrajalost i nepouzdanost postala opasna za same posade. Usprkos nepostojanju prave zamjene, oba su „Neptuna“ 15. svibnja iste godine povučena iz aktivne uporabe COAN-a i pohranjena u skladišta. Za vrijeme trajanja rata, „Ruso“, Sepetićev pozivni znak, ostvario je gotovo 200 sati borbenog naleta. Za izniman doprinos u ratu odlikovan je redom „Nación a los Combatientes de Malvinas“ i „Cruz de Oro al Mérito Naval“. Na nosač zrakoplova sletio je 98 puta,a a karijeru je 1995. godine završio s ukupno 7500 sati naleta. Kolovoza 1994. godine, Sepetić se zapošljava u argentinskoj telekomunikacijskoj tvrtci na poslovima vatrozaštite gdje ostaje sve do listopada 2007. godine kada odlazi u konačnu mirovinu. Danas Sergio Sepetić živi u gradu Olivos, provincija Buenos Aires. Oženio se srpnja 1972. godine sa Stellom Maris Coriom i danas imaju četvero djece, Sergia Ezequiela, Diega Hernána, Marinu Inés i Mariu Julianu.

>>Hrvati u ratu za Falklande: Trojica Hrvata pilota - heroji Argentine

Argentinci u Francuskoj 1979. naručili 1

Argentinci u Francuskoj 1979. naručili 14 mornaričkih zrakoplova „Super Etendard”

Da bi zamijenili flotu ipak već zastarjelih A-4Q „Skyhawk“ i ojačali udarnu oštricu jedinog argentinskog nosača zrakoplova „Veinticinco de Mayo“, vodstvo COAN-e je 1979. godine u Francuskoj naručilo 14 mornaričkih zrakoplova „Super Etendard“. Iako ih je isporučeno samo pet, ostvarili su nevjerojatne uspjehe protiv brodovlja RN (kraljevske mornarice, mornarica Velike Britanije). Tek 8. prosinca 1982. godine, nakon poništenja francuskog embarga na izvoz naoružanja i opreme Argentini, počeli su pristizati ostali naručeni SuE-i. Da su sve SuE bili u naoružanju COAN-e i opremljeni s dostatnim brojem AM.39 „Exocete“, britanski bi gubitci sigurno bili daleko teži, a i konačni bi ishod rata najvjerojatnije bio drugačiji. SuE 3-A-203 (0753) – zrakoplov koji je sudjelovao u potapanju HMS „Sheffield“ i ACL „Atlantic Conveyor“ bio je nakon rata u posebnoj “milosti” Roberta Ćurilovića.

Funkcije zapovjednika 2. Escuadrilla Aeronaval de Caza y Ataque“, a potom i cjelokupnog mornaričkog zrakoplovstva omogućavale su mu tu privilegiju. Roberto je uživao gledajući ga dok leti i ponosno prikazuje svoje „kill-markse“. Ovaj je zrakoplov našao mjesto i u povijesti susjedne, brazilske mornarice, kao prvi mlazni avion koji je, tijekom zajedničke vojne vježbe, sletio na njihov nosač zrakoplova NAeL „Minas Gerais” 28. studenog 1993. godine. Ćurilović je, nažalost, prisustvovao i njegovom uništenju. Dana 29. svibnja 1996. godine tijekom izvođenja pokazne vježbe u mornaričkoj bazi Punta Indio (150 km udaljenoj od glavnog grada) poručnik Sergio Marquez doživio je težak udes u kojemu je izgubio život, a SuE 3-A-203 (0753) potpuno je uništen.

 

Svi britanski transportni helikopteri, o

Svi britanski transportni helikopteri, osim jednog „Chinooka“, potonuli su s brodom

Kontejnerski „roll-on roll-off“ brod „Atlantic Conveyor“ u vlasništvu Cunard Line-a, rekviriran (mobiliziran) je u Liverpoolu 14. travnja 1982. godine. U Devonport Naval Base (mornarička baza) modificiran je na način da je dobio improviziranu uzletno - sletnu palubu, radionicu za održavanje zrakoplova, a pregrađene su i dodatne prostorije za smještaj osoblja.

S nakrcanom vojnom opremom i zrakoplovima krenuo je put južnog Atlantika. Zadatak mu je bio opskrba britanskih invazijskih snaga. Početkom svibnja doplovio je nedaleko otočja i počeo opskrbljivati britanski borbeni sastav. Svi britanski transportni helikopteri, izuzev jednog „Chinooka“, potonuli su zajedno s brodom što je za iskrcane britanske trupe značilo da će morati prehodati cijelo
otočje (gotovo 80 km) da bi ga zauzeli.

„Neptuni” su u borbu odlazil

„Neptuni” su u borbu odlazili u stanju koje bi se moglo opisati kao “granično ispravno”

Prve „Neptune”, inačice P2V-5, COAN-a je primila u periodu od 1958.-1959. godine. Radilo se o osam polovnih „Neptuna” koje je do tada koristila Nizozemska mornarica. Pojačanja su stigla 1966. godine kada su od SAD-a kupljena četiri primjerka modernije inačice SP-2E. Posljednja primljena inačica „Neptuna” bila je već spomenuta SP-2H. Zrakoplovi su zbog američkog embarga, koji je stupio na snagu 1978. godine, bili u dosta lošem stanju. Razlog za uvođenje embarga na izvoz oružja u Argentinu bio je tzv. Prljavi rat (izraz „Prljavi rat” – na španjolskom „Guerra Sucia”).

On označava od države odobreno i provođeno nasilje nad vlastitim građanima u razdoblju od 1976. do 1983. godine. Začetnik je bio vođa vojne hunte Jorge Rafael Videla). Najveći problemi kod ovih „Neptuna” pokazali su se na dotrajalim krilima. Vrlo su brzo stoga iz uporabe povučeni 2-P-110 i 2-P-114. Tijekom rata „Neptuni” su na borbene zadatke odlazili u stanju koje bi se najblaže moglo opisati kao “granično ispravno”, a o tome najbolje govori podatak da je jedan let obavljen s karterima koji su popravljeni običnim industrijskim ljepilom! Nakon povlačenja i preostalih dvaju „Neptuna” iz uporabe, pojedine ratne zadatke preuzeli su C-130, S-2E „Trackeri” te iz Brazila novonabavljeni „Embraer“ EMB-111A „Bandeirulha“. Iskustva iz ovoga rata pokazala su argentinskoj strani nedostatke u mornaričkom izviđanju, nepostojanju zrakoplova za rano uzbunjivanje i za protuelektroničku borbu.

Zbog toga je odmah u prvim danima nakon završetka sukoba, nabavljen izvjestan broj L-188 „Electra“ opremljenih za takva zadaće. Tek 1994. godine „Neptuni” su dobili dostojnog nasljednika, zrakoplov P-3B „Orion“.

Pogođeni se „Sheffield” zapa

Pogođeni se „Sheffield” zapalio, zbog čega je poginuo 21 član njegove posade

Formacija koju je otkrila posada SP-2H (2-P-112), sastojala se od triju razarača „Type 42” HMS (D118) „Coventry”, HMS (D88) „Glasgow” i HMS (D80) „Sheffield”. Do danas ostaje nepoznat razlog zbog čega brodovi ovog flotnog sastava nisu u pomoć pozvali „Sea Harriere” koji bi zasigurno oborili nenaoružani motrilački SP-2H. Pogođeni se „Sheffield” zapalio, što je imalo za posljedicu smrt 21 člana njegove posade. Olupinu britanskog razarača u tegalj je 9. svibnja uzela fregata HMS (F101) „Yarmouth“, ali je ipak HMS (D80) „Sheffield” sutradan potonuo i to na lokaciji 52o 33’ 55’’ južno, 57o 40’ 55’’ zapadno.

U ratu je bilo još Hrvata: Pedro

U ratu je bilo još Hrvata: Pedro Vojković, Granić...

Osim ove trojice pilota u ratu je sudjelovao nemali broj Hrvata. Spomenut ćemo samo neke: Pedro Horacio Vojković koji je poginuo tijekom borbi, a bio je pripadnik 7. pješačke motorizirane regimente; Claudio Granić, koji je poginuo kao član posade potopljene krstarice ARA „General Belgrano“, zajedno s 322 ostala mornara; Horacio Humberto Bosich – pripadnik argentinskih zračnih snaga i stručnjak za protuzračnu obranu i radarske sustave.

Financije
Vrhunska edukacija
Kako primijeniti EXCEL® na konkretnim poslovnim zadacima?

A1 izdvaja za Vas

  • real:

    Argentina ima ogroman dug, a građani Foklanda sigurno ne bi pristali da budu dio Argentine. Tako da je najbolje da se Argentina koncentrira na unutarnju, prije svega ekonomsku situaciju