Naslovnica Premium Kolumne

Ljudskopravaši žele svoje Vatikanske ugovore

Ljudskopravaški kler se bori protiv Vatikanskih ugovora kako bi na njihovo mjesto uveli one istanbulske jer je poznato kako je Istanbul sa svojim haremima kroz stoljeća bio simbol ženskih prava i sloboda.
03. veljače 2018. u 22:45 21 komentara 5387 prikaza
Foto: XPB/Press Association/PIXSELL

Nedavno smo imali priliku naučiti kako je vrijeđanje drugih na račun države satira, a sve je ostalo govor mržnje.

Formula 1 girls VELIKA PROMJENA Ljepotice ogorčene: Zbog feministica smo ostale bez posla

Satira je, dakle, uvreda sa zadrškom, koja dobro pazi da svinjsku glavu ne ponesu aktualni premijer ili ministri, već oporbeni zastupnici, aktivisti ili novinari koji im idu na živce ili dosađuju vlasti. To uvijek izaziva salve smijeha.

Orwell je znao da je ponižavanje bit totalitarne vlasti. Propagandni trik nije u tome da se druge uvjeri u vlastitu ideološku laž, već u pristanku drugih na tu laž. Da bi polučila uspjeh, laž uopće ne mora biti uvjerljiva, satira ne mora biti smiješna – bitan je aplauz, odobravanje publike. Bit je satire u satiranju stvarnosti, u čizmi koja gazi lice običnog čovjeka. I što je njena poruka manje uvjerljiva i ima veze sa stvarnošću, tim bolje za propagandu jer je ponižavanje u njezinu prihvaćanju tako veće.

Ako publika eventualno nema sklonosti mazohizmu ili ne kupuje tu vrstu umjetnosti, tu je uvijek prosvijećena država da nam to zadovoljstvo iz svog džepa naplati. Orwell je, doduše, svoja razmišljanja o lukavoj prirodi totalitarne propagande zapisivao više kao upozorenje, a ne kao hodogram s uputama, ali ta okolnost ne bi trebala omesti naše neshvaćene umjetnike da ustraju u pothvatu priznavanja svoje svađe sa stvarnošću za vrhunsku umjetnost. Pritom im ide naruku tanka i lelujava crta koja umjetnost dijeli od ideološke propagande.

Umjetnički talent policijskih isljednika odavno je registriran, priznat i opisan od komunističkih disidenata. Ali danas je stvar toliko dovedena do savršenstva da ne stradaju samo politički neistomišljenici. Sama je stvarnost postala disidentska. Tako imamo prilike vidjeti kako danas pred pokušajem feministica da zaštite žene od muškog šovinizma stradaju nedužne grid-djevojke, kojima je formula 1 dala otkaze jer je njihova ljepota postala oblikom političke nekorektnosti.

Slično je i s pokretom #MeToo koji želi skrenuti pozornost na seksualno uznemiravanje žena. Međutim, stvar se ubrzo otela kontroli tako da je malo što u odnosima muškaraca i žena ostalo što ne bi imalo predznak seksualnog uznemiravanja. Umjesto stvarnog cilja ostvarenja jednakosti, izaziva se kontraefekt. Najveće žrtve takve ekstremne političke korektnosti, kako su to osjetile grid-djevojke na primjeru formule 1, bit će same žene koje će zbog straha od optužbi dobivati sve manje poslova.

Politička korektnost u svojoj borbi protiv ekstremnih oblika ponašanja danas gura samu stvarnost u ekstrem zato što predstavlja pokušaj ideološkog preoblikovanja čitavog društva, a ne samo osude nasilja i ekstremizma. Nijedan element stvarnosti ne smije umaknuti njenoj ambiciji. Ta holistička ambicija jest ono što je čini ideologijom.

To je vidljivo i ako pogledamo aktualne rasprave o Istanbulskoj konvenciji. U čitavom dokumentu sporna su, koliko se moglo vidjeti, tek dva članka, u kojima se spominju elementi ideologije roda. To što njeni predlagači inzistiraju na tome da se Konvencija mora prihvatiti u cijelosti, bez ikakvih izmjena, lijepo oslikava tu njezinu ideološku prirodu. Ugovor na koji se ne mogu staviti rezerve na neki njegov članak više ima prirodu ucjene nego ugovora.

Dakle, predlagači su usvajanje tog važnog dokumenta, koji bi u našem društvu dodatno zaštitio žene od nasilja, uvjetovali prihvaćanjem dviju prilično bizarnih odredbi koje bi, primjerice, zaštitile nekog muškarca, koji bi od nekoga dobio batina, u slučaju da se on izjasni kao žena. Diskusija se ne drži u sferi racionalne rasprave jer bit ideologije i nije u prihvaćanju njenih argumenata zato što su snažni, već u ponižavanju čitavog društva prihvaćanjem ideoloških besmislica.

Žene bi svakako trebalo zaštititi od ideologije koja im nameće što moraju postati kako bile žene. Ovako ćemo na kraju dobiti ljudskopravaški kler koji se bori protiv Vatikanskih ugovora kako bi na njihovo mjesto uveli one istanbulske, a poznato je da je Istanbul sa svojim haremima kroz stoljeća bio simbol ženskih prava i sloboda.

Pritom ovi zagovornici “hanuma-deklaracije”, dok se kod kuće, navodno, bore za prava svih onih koji se osjećaju ženama, uredno okreću glavu od stvarne borbe žena u Iranu, poput prosvjeda Vide Mohaved, koja je danima stajala skinutog hidžaba na ulicama Teherana.

Tu šutnju naših zapadnih ljudskopravaša nije omelo ni njezino uhićenje, zajedno s 29 drugih žena koje su joj se pridružile u prosvjedu. To je tek ponižavajuća stvarnost žena u Iranu koja se nikako ne uklapa u postave njihove trenutačne ideološke borbe na Zapadu. Rodni kler ne želi imati ništa s prizemnim potvrđivanjem dostojanstva vlastitog biološkog identiteta.

1 / 24
Konferencija za novinare povodom 55. plenarnog zasjedanja HBK-a
Prosvjednice obučene u sluškinje Istanbulska konvencija Ratifikacijom Konvencije profesionalni ljudskopravaši postaju država u državi Saborski zastupnik Ivan Pernar danas je s prijateljicom prošetao Zagrebom. BOŽENA MATIJEVIĆ Pernarovo nemoralno i neljudsko iživljavanje na mrtvima video-intervju Ilčić: Ni premijer ni ministrica ne nasjedaju na jeftine provokacije
VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • Avatar Vukomerec
    Vukomerec:

    Gospodine Ristiću, briljantno ste analizirali bit frljićevštine i namjere njezinih pokrovitelja. Hvala Vam od srca!

  • Deleted user:

    Odličan komentar.

  • onako_ovlaš:

    neke ristićeve fragmente bi trebalo uklesati u kamene ploče da ljudi vide što je zanat mišljenja