Cijeli ovaj svijet leži na betonu, pa ipak se svijet prema njemu odnosi kao da beton leži na svijetu. Malo je što u imaginariju suvremenog čovjeka ozloglašeno kao beton. Pogledaš gore, beton, osoviš se na noge, na betonu si, izađeš iz mora, čeka te glatki beton, probudiš se, beton, pljuneš s prozora, beton, umreš, beton.
Bez zraka i vode ne možemo nikako, bez betona bismo mogli nekako, ali pod uvjetom da preživimo rušenje svega što nas okružuje. Polako nestajemo u živo(tno)m blatu, a preziremo čvrstu točku od betona. Volimo ono što su stvorili drugi (bogovi, priroda), npr. kamen i drvo, a mrzimo ono što smo stvorili sami, npr. beton. Jadni beton! Tako nam dobro služi, a toliko je potcijenjen!
Čari betona otkrio sam davno, u kamionu. Pedesetih se godina iz Bjelovara u Zagreb na Velesajam nije moglo putovati asfaltiranom cestom, jer takve nije bilo, a ni autobusom, jer ni njega nije bilo. Moglo se ići vlakom, ali se obično (zbog velike navale) nije moglo ući u vlak. Pa se išlo kamionom, starom izrovanom cestom, sa žudnjom za Dugim Selom. U povratku bi tu žudnju zamijenila želja da put do Dugog Sela što dulje potraje, jer bio je to put po betonu! Dionica ceste Dugo Selo - Zagreb bila je betonirana. Na njoj je počinjao/završavao san o blagodatima civilizacije, glavnome gradu, odlasku, velikom svijetu, na njezinim čarobnim betonskim pločama.
Beton su upotrebljavali već stari Rimljani, no ovakav kakav danas znamo miješa se (od cementa, šljunka ili tucanika i vode) od početka 19. st. Bez njega se već odavno ništa ne gradi, a što se više gradi, to ga se i više licemjerno ocrnjuje.
Prokletstvo što su ga na beton bacili razni raspomaljeni tzv. čuvari prirode i navodno autentičnih vrijednosti osobito se dobro primilo u ovim našim krajevima. Cijeli naš turizam leži na betonu, a mi ga mrzimo. Premda nas je on spasio od slavonskog, zagorskog, posavskog blata, prašine, vlage, đubrenice, smrdljivih kanala, stambene truleži, ovdje se ne prestaje zdvajati nad pogibeljnom uporabom betona, kao da je prvi beton u svom paklenom laboratoriju umiješao sam đavao.
Vrišti se na betonizaciju (obale, gradova, novih naselja), a propagira se život u kokošinjcima, ruševnim gradskim šupama, raspadnutim selima. Pa čovjek nije ni hrušt, ni ptica, ni jazavac, pa da se u podizanju svog doma služi samo prirodnim materijalima. Čovjek sam stvara svoju autentičnu prirodu (s betonom, plastikom, automobilom, kompjutorom, antenom, televizorom...), a ako to borbenim zelenim aktivistima nije po volji, neka se izvole vratiti u pećine i na grane. Ali bez nas!
Ili, najsažetije: Hvalimo prirodu, drž’mo se betona!
Otvori KEKS Pay
