U bespućima kornatskim uginulo nekoliko ovaca i eto ti nacionalne teme
koja već danima bliješti s hrvatskih tv-ekrana. Samo su mojim precima,
malim ličkim stočarima (i stočnim trgovcima, da ne kažem švercerima)
svake godine vukovi, ovcokradice, orlušine, susjedi, podivljali psi,
Turci, bolesti, pijani prijatelji i druge nevolje odnosili po
deset-dvadeset janjaca i gotovih ovaca, pa nikome ništa.
Eventualno bi se o iščezlim ovčicama prozborila poneka u seoskoj
birtiji poslije nedjeljne mise ili navečer na prelu - i gotovo. Pa ovce
i postoje zato da se šišaju, jedu (pa i kradu) i da, kao i sve druge
životinje koje je čovjek otrgnuo divljini, ne ugibaju od starosti.
Jednima glave dođe ljudska briga, drugima, kao u ovom kornatskom
slučaju, ljudska nebriga. Razlike, dakako, ima, ali ovcama je svejedno,
takva im je prosto sudbina: žive da budu požderane!
No, mjesto da se kornatska uginuća, da ne kažem ovčje lešine, prepuste
lokalnim živoderima, veterinarskim inspektorima ili (što bi bilo
najbolje) gladnim bjeloglavim supovima s obližnjeg Cresa, njima se kao
sumanuti bave svi hrvatski mediji, a i pola je hrvatske vlade dignuto s
plaža i sa šankova i bačeno u spomenuta bespuća, da bi se teško
pronađenim, začuđenim vlasnicima, koji su se jedva sjetili da imaju
nekakve ovce, ponudila pomoć hrvatske ratne mornarice, dobrog dijela
civilne flote i cijele avijacije specijalizirane za prijenos vode. I da
bi se otkrilo zbog čega su otegnule papcima te tri-četiri hrvatske
ovčice.
Da je pomrlo pola Slavonije, ministri Čobanković i Kalmeta ne bi
izgledali tako zabrinuto kao što su djelovali nakon ateriranja u
kornatsku vukojebinu. Sve ćemo učiniti, govorili su u kamere onih koji
su ih u kamenjar i otjerali, da se posljedice ove katastrofe ublaže, a
da im ni samima nije bilo jasno o čemu je tu riječ.
Od cijele katastrofe o kojoj su govorili oni su vidjeli samo nekoliko
ovčjih lešina: da su otišli u najbližu mesnicu u mjestu u kojem
ljetuju, vidjeli bi ih više!
Kako je moguće da nekoliko običnih, svakodnevnih ovčjih smrti na noge
digne gotovo cijelu Hrvatsku? Od svih razloga koji dolaze u obzir,
izdvojit ću samo jedan, a to je paničan strah naših vlasti (aktualnih,
bivših, a nema sumnje da će tako biti i s budućima) od medijske moći
iliti javnosti, kako si ta moć obično tepa. Da je o medijima i
potrebno, i korisno, i zdravo voditi računa, o tome ne treba
raspravljati, ali da se pred medijima premire od straha, to nije ni
nužno, ni korisno, a i bolesno je. Dovoljno je da bilo kakvo
tv-zanovijetalo u šali nešto lane, pa da se odmah saziva telefonska
sjednica hrvatske vlade!
Ovce su ipak samo ovce. Ali vlasti nisu ovce, zašto onda bleje?
GOST SURADNIK
Otvori KEKS Pay
