Ulagači na Zagrebačkoj burzi suzdržano su reagirali na poslovnu vijest godine i Tedeschijevo preuzimanje velike slovenske kompanije. Nakon kraćeg uzleta, vrijednost dionice hrvatskog preuzimača, zagrebačke Atlantic grupe, spustila se u negativnu zonu – a taj pad ujedno je i pokazatelj stvarnog raspoloženja u hrvatskoj poslovnoj zajednici, uglavnom pesimističnog.
Menadžeri, naprimjer, nisu sigurno da će Tedeschi naći dobru formulu za integraciju slovenske tvrtke u svoj sustav, a pitaju se i ima li Todorićevu podršku u distribuciji Kolinskinih proizvoda u Hrvatskoj. Jedan od vodećih poduzetnika i ulagača Branko Roglić rekao nam je jučer, primjerice, da se on sam nikada ne bi odvažio na takav hrabar pothvat.
Kapital je skup i treba ga moći vraćati, uz bezbroj nepoznanica koje nas prate. Rezerve su prisutne i među znanstvenicima i menadžerima, ali ne zbog ambicioznog Tedeschija, već zbog okruženja u kojemu se nalazimo. “Samo ludo hrabar poduzetnik može danas kupiti jednu proizvodnu tvrtku. Trgovinu možda, ali proizvodnju nikako” – kaže Roglić koji je i sam do prije godinu dana po Sloveniji hodao s vrećom punom novca, ali mu je Mercator ipak izmaknuo iz ruku.
Čuje se bezbroj razloga zašto se među ljude od akcije i kapitala uvukao toliki pesimizam: svijet proizvodi više nego što se može prodati i potrošiti, ekonomija se oporavlja tek prividno jer globalnog lidera Ameriku prije ili poslije čeka grčki sindrom. Bogate su zemlje potrošile milijarde i milijarde na saniranje šteta bezbrojnih financijskih inženjeringa, učinci su mali, a taj novac treba vratiti.
Bez obzira na to što je Droga je Kolinska dobra kompanija, dolazi iz prehrambene branše koja je najmanje pala u krizi, a sam Tedeschi pokazao je da ima nos za biznis i zna iskoristiti prilike – okruženje ne ide na ruku čak ni dobrima.
I to je, nažalost, realnost u kojoj se danas uglavnom čuvaju stari poslovi i oprezno pokušavaju novi. Posljednje dvije godine i nije bilo značajnijih preuzimanja ni kod nas ni u svijetu iako cijene tvrtki nikad nisu bile niže, a bankarski trezori puniji. Jednostavno, neizvjesnost i panika nisu dobar suputnik za biznis – koji je u Hrvatskoj dodatno uzdrman Vladinim ekonomskim promašajima.
Premijerka Kosor s pravom se žali da je podrška za reforme koju dobiva samo deklarativna: svi priznaju da je državna uprava neefikasna, javni prostor korumpiran i premrežen raznim lobijima, ali nitko ne bi da se počne od njega. Tko će normalan sam sebi staviti glavu na panj i reći ‘reži’. Vlada i njezini koalicijski partneri moraju preuzeti odgovornost jer to nitko drugi ne može učiniti umjesto njih.
Lukaviji političari obično krenu prvo od sebe, pa poput Francuza objave da će na posao javnim prijevozom i željeznicom, makar to učinili jedan jedini dan u mjesecu. Nitko od Jadranke Kosor ne traži da gubi vrijeme putujući tramvajem – ali ona mora smanjiti poreze i državom upravljati gotovo jednako efikasno kao što Emil Tedeschi ili Ivica Todorić upravljaju svojim kompanijama.
Hrvatska je premalena da bi kreirala svjetske trendove, ali dovoljno je velika da svojim građanima ne stavlja prevelike utege na noge.
