Još u subotu ujutro bila sam gotovo potpuno sigurna da je Amerika donijela konačnu odluku o napadu na Siriju. Sve kao da je bilo na svome mjestu i situacija je sličila na razvoj događaja uoči nekih prošlih operacija u koje su Sjedinjene Države ušle bez većih zadrški.
U nedjelju bilo je potpuno jasno da se nešto korjenito promijenilo i to u takvoj mjeri da mi se čini da poslije svega ovoga svijet neće biti isto mjesto. Barack Obama kao da se sjetio da je nakon pobjede na izborima u studenome prošle godine obećao Amerikancima da je desetljeće rata iza njih i da njihova zemlja više neće ratovati na tuđem teritoriju. A prekršena obećanja političare obično vrlo skupo koštaju.
Manevar koji je Obama izveo mogli bismo nazvati čak i krajnjom lukavošću jer se ogradio od cijele ove priče i svojim sunarodnjacima kazao da odluku o ratovanju neće donositi sam. Želi da mu, preko kongresnika koji ih zastupaju, oni pomognu odlučiti, odnosno da oni odluče žele li da američke rakete i zrakoplovi još jednom obave posao koji bi zapravo trebao obaviti netko drugi.
Mnogi komentatori tvrde da ovim velikim zaokretom, gotovo preko noći, Obama gubi politički autoritet na međunarodnom planu jer je pokazao da nije sposoban ni okupiti koaliciju voljnih ni presjeći i odlučiti da SAD samostalno riješi problem Assadova kemijskog arsenala.
No, situacija nije tako jednoznačna i jednostavna. Iza Obaminih postupaka vjerojatno stoji želja da se stvari promijene iz korijena, da se prekine praksa koja je trajala gotovo sedamdeset godina, da se stavi točka na razdoblje u kojemu je Ameriku cijeli svijet nazivao svjetskim policajcem i kerberom koji ruši režime i istjeruje pravdu, a sve uz opravdanje da je riječ o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa SAD-a i ljudskih prava.
Obama je također shvatio da u ovom trenutku dvije trećine Amerikanaca iskreno misle da bi se predsjednik trebao prestati baviti tuđim problemima jer ih ima i previše u svojoj zemlji. Izbori se u Americi dobivaju na unutrašnjoj, a ne vanjskoj politici, a jedini put kada su vanjskopolitička pitanja zaista igrala važnu ulogu jest onaj kada se rat u Iraku oteo kontroli i kada je u domovinu počelo stizati previše američkih momaka u ljesovima. Nacija je tada tražila da se prekinu ratovi za koje nitko ne zna čemu služe i koja je od njih korist.
Odluka da se ovaj put konzultira Kongres mogla bi se pretvoriti u jednu od onih povijesnih odluka nakon kojih se mnogo toga temeljito mijenja. Kongres bi mu mogao dati zeleno svjetlo, ali ni to nije potpuno izvjesno jer postoje duboki stranački antagonizmi, ali i podjele unutar stranaka. Jedna je od pretpostavki da će se operaciji usprotiviti krajnje desno usmjereni republikanci i liberalno usmjereni demokrati. No, među relativno umjerenim republikancima ima mnogo onih koji će glasati protiv samo zato jer glasaju protiv bilo čega što predloži Obama.
No, najvažnije je to da će u trenutku kad Kongres i donese odluku vjerojatno biti prekasno za intervenciju. Ako Obama i njegova administracija uspiju uvjeriti Kongres da odobre intervenciju, bit će to Obamina vrlo velika i značajna politička pobjeda. Kongres počinje zasjedati u ponedjeljak i nije realno očekivati da se ikakva donese do petka, a možda ni tada.
Ova odgoda dat će Assadu vremena da se pripremi i “ukopa” pa se na kraju postavlja pitanje hoće li za deset, petnaest dana ograničena intervencija (zapravo nitko ne zna kakva) uopće imati smisla. Postaje jasno da svijet nema zajedničkog djelotvornog mehanizma koji bi se efikasno bavio ovakvim situacijama. U teoriji to bi trebao biti zadatak Ujedinjenih naroda, no oni su davno postali tigar od papira koji nitko ne shvaća ozbiljno. UN je zapravo postao relikt prošlog vremena, a za neki novi svijet i svjetski poredak trebalo bi stvoriti neki novi međunarodni mehanizam koji bi funkcionirao i koji bi ovakve situacije riješio u tri dana. Bez svađa i bez prevelikog natezanja.
