Želite li se družiti sa strancima? Najmanji problem, sjednete na klupu na Plitvičkim jezerima i to je sav napor za vas druželjubive Hrvate. Napričat ćete se kao nikad...
– Hello! – sjedaju na klupu dvije plavokose Francuskinje u ranim dvadesetima i pitaju:
– Gdje je Veliki slap? Kako da dođemo do njega? Znaš, mi smo u hostelu tu u Rakovici...
Pokazujem im na karti najkraći put, ali one inzistiraju:
– Ideš s nama? Mi ćemo se opet izgubiti...
Djevojke ipak odlaze same, a na klupu sjeda stariji kineski par:
– Brod? Umorni. Lijepo je... – govore na slabom engleskom, ali razumijemo se.
I troje Indijaca pita za smjer prema luci. Samo dvije Njemice ne pitaju ništa, jure s fotoopremom kakve se ne bi posramio ni Trumpov kućni fotograf i traže nove motive. Objektivi su im ogromni kao u fotoreportera na utakmicama, jedva ih nose. Odlučile su snimiti baš sve!
Nešto dalje, Kinezi se bacaju po travi, smiju se, fotografiraju, u sedmom su desetljeću života, ali život je u njima kao da su u pučkoj školi. Imaju i naranču pa se njome dodaju i valjaju jedni po drugima... Dolaze i oni do klupe i pitaju, dakako, isto:
– Brod? Daleko? Kad?
Cura s Havaja: Oh, ovo je raj!
Nešto dalje, na piknik-livadi kraj luke koju mnogi traže, čujem hrvatski. Naši! Na Plitvičkim jezerima to je prava rijetkost...
– Gdje je brod? Kad ide? – šaleći se pitam ih jer oni na ta pitanja odgovaraju stotine puta u danu.
– Jasno nam je da se ljudima sa svih strana svijeta ovdje sviđa, ali kad je došla djevojka s Havaja te nam objasnila da se odlučila doći kad je vidjela fotografije jezera i slapova, ostali smo paf. Iz raja na svijetu, Havaja, došla je u Hrvatsku! I ostala pet dana – govore domaći.
Pitam za imena, ali odmahuju glavom. Skromni su, ne žele se isticati.
– Lako za imena, bitna ti je naša priča.
Pa da čujem...
– Na Plitvičkim jezerima ljudi se rađaju, a neki žele biti i pokopani. Evo, bila je ovdje jedna Talijanka s mužem, raspitivali su se hoće li ona, a bila je u visokoj trudnoći, moći proći stazom uz jezera. Kad nakon nekog vremena dotrči muž i viče: “My wife, my wife... Birth, birth! Help, help!” Gospođa je rodila na Plitvicama! Brzo su je odvezli u bolnicu u Karlovac, a kasnije smo čuli da je s djetetom sve u redu.
A sprovodi?
– Njemica, starija gospođa, bila je tu tjedan dana u hotelu “Jezero”. Ostala je udovica pa je obilazila mjesta na kojima je nekoć uživala s mužem.
Lijepa priča.
– Sjedila je tu, pila kavu i ispitivala što bi morala napraviti da je nakon smrti ovdje pokopaju. Rekla je da na ovome mjestu želi ostati zauvijek.
Ima li još kakva anegdota?
– Ima! Došao neki Nizozemac, zima je bila, snijeg, vjetar... I nakon obilaska, pitali smo ga je li se isplatilo. A on, onako smrznut, brkovi su mu bili puni leda, kaže: “Plitivička jezera su mjesto na kojem sam najbliže došao Bogu.”
Kako je tu bilo nekad?
– Kao djeca, čuvali smo ovce, krave. Uzeli bismo od kuće kruh i mast ili šećer, nije tada bilo sendviča. Kako je to bilo malo hrane za cijeli dan, jeli smo i listove bukve. Stavili bismo malo soli na list, smotali ga i to bi bio ručak.
Koliko bukvinih sendviča?
– Tri-četiri, nisi smio previše jer bi uzeo previše soli. Bilo je to doba kad nije bilo lopte, radili smo ih od starih vunenih čarapa, a tek kasnije su došle gumene. A od te lopte od čarapa bolio bi nožni palac za poludit. Klinci bi se smijali, ali i njih bi brzo počelo boljeti pa bi jaukali. A najgore bi bilo kad bi se zaigrali te navečer shvatili da nema ovaca. Da su otišle. I što sad? Kreneš kući u strahu, izgubio si stado, a kad ono – došle one kući prije nas! Roditelji bi tad bili jako ljutiti.
Ima li što da se malo zna o ovome mjestu?
– Rijetko tko zna da je Nikola Tesla u spilji Jezerkinji želio napraviti hidroelektranu. I danas ondje vise željezni nosači. No, ljudi mu to nisu dopustili. Nisu tada znali da je genij, da bi im to itekako koristilo... A bilo je to doba kad nije bilo ni svijeća, za rasvjetu se koristila mast. Ima priča koliko hoćeš, a mnogi samo pitaju gdje je Veliki slap.
Plače se od sreće
A gdje je najljepše na Plitvicama?
– Svuda je lijepo. Stopiš se s prirodom. Sve što vidiš i čuješ je divno. Od jezera boje tmurna neba, borova, jela, bukvi, djetlića, orlova, lastavica... Eto, tamo na Prošćanskom jezeru ima i biljki mesožderki. Crvene su, imaju točkice koje izgledaju kao rosa, ali su zapravo lijepilo, pa se insekti zalijepe na njih.
Jedu li i muhe?
– Ne, za te mesožderke muhe su ipak prevelike. Nisu ni ljudi u opasnosti, ha-ha. Tu su živjela i dva crna labuda. Bili su par, a to je zaista rijetkost. No, dugo ih već nema, vjerojatno su odletjeli...
A što je ovdje najsretnije?
– Djevojka sa suzama radosnicama. Tada već znamo, pristala je i ona na prosidbu... Takvi se gosti brzo vrate, ovdje su se ženili iz Meksika, J. Koreje, Japana, Australije... Ima parova koji čuvaju ulaznice još iz 80-ih, izgledaju kao da su sad izašle iz tiskare u Karlovcu. Strancima ovo mjesto mnogo znači...
