Gotovo tri desetljeća proveo je uz krevete ljudi koji su se nalazili na samom kraju života. Dr. Chris Kerr, liječnik koji radi u hospicijskoj skrbi, tijekom 27 godina svjedočio je posljednjim danima tisuća pacijenata, a iskustvo ga je navelo da posebno proučava neobičan fenomen koji se često javlja neposredno prije smrti. U razgovoru s Oprah Winfrey objasnio je da mnogi ljudi pred smrt počinju govoriti o izrazito živopisnim susretima s osobama koje su davno izgubili. Kerr ih namjerno ne naziva običnim snovima, već govori o vizijama ili 'posjetima' na kraju života, piše Unilad. Prema njegovim riječima, učestalost takvih iskustava može se povećavati kako se čovjek približava smrti. 'To je znak da ste vrlo blizu kraja', rekao je Kerr.
Jedna od promjena koju pritom primjećuje jest da pacijenti sve više vremena provode spavajući. Upravo se tijekom tog stanja, kaže, pojavljuju iskustva u kojima vide preminule roditelje, supružnike, prijatelje ili druge njima bliske osobe. Kerr naglašava da ih pacijenti doživljavaju drugačije od uobičajenih snova. Opisuju ih kao izuzetno jasna i stvarna iskustva, a neki se čak uvrijede kada im netko kaže da su samo sanjali. 'Nisu nalik snovima, nema simbolike ni metafora', objasnio je. Za razliku od neobičnih snova u kojima se mogu pojaviti potpuno nepovezani događaji i simboli, sadržaj ovih iskustava, prema Kerrovu opažanju, uglavnom je povezan sa stvarnim ljudima i događajima iz života pacijenta. Ljudi ih se nakon buđenja često sjećaju vrlo jasno. Zanimljivo je i da pacijenti, prema njegovu iskustvu, uglavnom ne traže objašnjenje onoga što su doživjeli. 'Ovo radim 27 godina i nikada me pacijent nije pitao: „Što mislite, što ovo znači?“', kaže Kerr.
Posebno su zanimljiva Kerrova opažanja djece s terminalnim bolestima. Za razliku od starijih ljudi, djeca često još nisu doživjela smrt bliskog člana obitelji pa se u njihovim iskustvima ne mora pojaviti preminuli roditelj, baka ili djed. Umjesto njih, tvrdi Kerr, mogu vidjeti životinju ili kućnog ljubimca koji je uginuo. Takva životinja, prema njegovu tumačenju, može imati sličnu umirujuću ulogu kakvu kod odraslog pacijenta ima susret s preminulom bliskom osobom.
Djeca također nemaju jednako razvijen način razumijevanja i opisivanja smrti kao odrasli. 'Nemaju jezik kojim bi izrazila smrtnost i konačnost', objasnio je liječnik. Prisjetio se djevojčice koja je govorila o zamišljenom dvorcu koji je izgradila za sebe. Opisivala ga je jednostavno kao 'sigurno mjesto'. Kerr smatra da, unatoč različitom načinu na koji izražavaju ono što im se događa, i djeca ponekad pokazuju iznenađujuće jasno razumijevanje vlastite situacije. 'Često vrlo jasno razumiju da se nalaze na kraju života', kaže.
Vizije preminulih, duže spavanje i slična iskustva ipak ne mogu se koristiti kao precizan 'sat' kojim bi se moglo odrediti koliko je nekome života preostalo. No Kerrova višedesetljetna iskustva iz hospicija ukazuju na fenomen koji se kod dijela umirućih pacijenata ponavlja: što se kraj više približava, njihov se svijet sve više okreće ljudima, životinjama i mjestima uz koje su tijekom života povezivali osjećaj ljubavi i sigurnosti.
Ljeto je prošlo, no vaš balkon i dalje može krasiti cvijeće: Ovih 6 vrsta savršen je odabir za jesensku kulisu
Otvori KEKS Pay
